Oprostiti! Zašto je to toliko teško? Čak i naš slavni pjevač Gibonni je opjevao „moglo bi bit’ da je lakše umrit’, nego ljudima reć’ OPROSTI!“.
Bilo je faza u mome životu u kojima jednostavno nisam ni želio ulaziti u bilo kakve konflikte da se ne bi slučajno posvađao s nekim i da mu se kasnije moram ispričavati.
Zašto nas prati taj neki čudan osjećaj, neka nelagoda i bol u želucu dok treba nekome reći oprosti? Mislim da nas u tome najviše koči naš ponos, ali i činjenica da mislimo kako smo bolji od te druge osobe. U mnogim slučajevima mislimo da nismo krivi za neku situaciju pa čekamo da druga strana krene prva i to zna trajati danima, mjesecima pa i godinama. Teško je živjeti s takvim bremenom kroz život, a mnogi ga imaju i mnogi ga nose, a mogu ga se riješiti sa samo jednom jedinom riječju, a to je OPROSTI. Da bismo imali mir u srcu, da bismo mirno spavali, moramo se pokušati riješiti toga kamena, toga zida koji je izgrađen oko našega srca i koji nas prijeći u normalnom svakodnevnom funkcioniranju, a samim time i u duhovnom rastu i razvoju.
Idealan početak je oprostiti razumski, dogovoriti se sa samim sobom i odlučiti da ćemo oprostiti. Za tako nešto nam je potrebna poniznost i odlučnost da u danom trenutku uspijemo iskreno izgovoriti tu riječ koja je ključ prema oprostu i koja razbija sve zidove. Vjerovao sam kako sam ja svima sve oprostio i kako nemam problem s time. Međutim, uvijek me je mučila rečenica „oprosti iz srca“. Kako se oprašta iz srca? Postoji li neka forma, neki način, neki savjet kako oprostiti iz srca? Jako dugo me mučila činjenica kako ne znam oprostiti iz srca, tj. da za neke oproste ne mogu biti siguran da su bili iz srca.
Prije otprilike godinu dana čuo sam za molitvu Unbound (engl. oslobođeni) i odlučio kako moram otići na nju. Citirat ću Mateja Živkovića, voditelja molitve Unbound molitvene zajednice „Božja pobjeda“ kako bih vam što zornije objasnio tu molitvu. „Unbound je molitva evangelizacije srca koja primjenjuje istinu evanđelja da bi nas dovela do slobode i do susreta s Ocem. Slikovito, to je antivirusni program koji nas čisti od svih virusa, od svih prepreka kako bismo mogli služiti svojoj svrsi, onome zbog čega smo i stvoreni. Ono što je važno spomenuti da je u Unboundu fokus jedino i samo na osobu. Unbound doslovno izgleda kao kava koja traje oko sat i pol – 90 % je razgovor, a 10 % se odnosi na samu molitvu.“
Priprema za ovu vrstu molitve i jedan od glavnih preduvjeta za pristup jest da se pročita knjiga „Oslobođeni“ Neala Lozana. Autor knjige kroz pet ključeva (odricanje, opraštanje, autoritet, vjera i pokajanje te Očev blagoslov) objašnjava na koji način moliti i doći do oslobođenja i pobijediti utjecaj Sotone u vlastitu životu. Usredotočujući se na Isusovo djelovanje umjesto na zastrašujuće vidove zlih duhova, molitva Unbound i knjiga, između ostalog, pomažu:
– razumjeti biblijski model oslobođenja
– ostati slobodan od grijeha
– otkriti slobodu od grijeha
– voditi druge prema slobodi
Dobivši svoj termin za molitvu, bio sam u neku ruku skeptičan, ne prema molitvi ili moliteljima, nego prema svome stavu prema oprostu, jer na sve sam se moguće načine trudio da oprostim iz srca, ali do toga mi dana to jednostavno to nije uspijevalo. Međutim, shvatio sam da me Bog jednostavno pripremao da budem spreman u potpunosti oprostiti i napravim jedan novi, ogroman korak prema tome.
Jedne subote, u prijepodnevnim satima, došao sam u prostorije „Božje pobjede“, gdje su me dočekali Matej i još jedan brat u Kristu koji će me voditi kroz molitvu. Kao što je već navedeno, najveći se dio odnosi na razgovor i otkrivanje rana iz prošlosti koje su negativno utjecale na mnoge životne odluke, ali i na moje ponašanje u određenim situacijama.
Moj najveći problem na koji su se taložili svi drugi problemi bio je odnos s ovozemaljskim ocem. Pošto nisam imao kvalitetan odnos s ovozemaljskim ocem, to se odrazilo i na moj odnos s Bogom Ocem i stvaranjem iskrivljene slike o Njemu, a na to su se vezali neki strahovi, kao npr. strah od nepoznatog i nepoznatih ljudi ili situacija, povlačenje u sebe, nedostatak samopouzdanja…
Najjednostavniji opis našeg odnosa jest taj da je on bio fizički prisutan u mome životu, ali duhovno nije bio prisutan nimalo. Kad bi došao s posla, jednostavno bi se zavalio u krevet i gledao televiziju ostatak dana i večeri. Televizija je uvijek bila glavna u kući. Majka, braća i ja morali smo potiho razgovarati kako bi on čuo što govore. Čak smo i zadaće pisali uz glasno pojačan televizor. Sjećam se situacije kad sam potrgao koljeno i kad mi je pukao prednji križni ligament i meniskus, a on se još derao na mene. Od auta do kuće morao sam skakutati na jednoj nozi u bolovima, a on mi nije pomogao. Kad sam u osnovnoj školi na kraju školske godine donio ocjene, imao sam sve petice, osim jedne četvorke (čini mi se da je u pitanju bio njemački jezik), ali to nije bilo dovoljno dobro. On se samo fokusirao na tu četvorku i rekao: „Kaj nije moglo sve biti 5?“
Kada desetogodišnjaku na takav način samo konstantno prigovarate i nikada ne date pohvalu, ne može biti dobro. Bilo je tu još puno sličnih situacija na dnevnoj bazi, a ja sam polako dizao ruke od toga da dajem uvijek sve od sebe samo kako bih dobio pohvalu od oca, koja, nažalost, nikada nije stigla. U početku sam bio ljut na oca, no kasnije me to pustilo i nije me više bilo briga što misli (mada sam se u dubini srca još uvijek nadao da će pohvala kad-tad doći). Kad sam s otprilike 25 godina krenuo dublje otkrivati vjeru (za to su uvelike zaslužni vjeronauk don Damira Stojića i otvoreni susreti „Božje pobjede“), odlučio sam i da ću oprostiti ocu što nije bio otac kakvog sam trebao. U više sam navrata oprostio ocu, ali jednostavno ne mogu reći da je bilo iz srca, nego više razumski i trudeći se da budem uzoran vjernik. Odlazeći na Unbound, mislio sam da se neće ništa spektakularno promijeniti, a čitajući knjigu „Oslobođeni“, koja je izvrsna priprema za taj oblik molitve, stalno mi se motalo po glavi pitanje kako da oprostim iz srca.
Nakon što smo završili razgovor u kojem smo otkrivali rane, kojih je bilo jako puno, došla je na red molitva i opraštanje svima koji su me na bilo koji način povrijedili. Matej je predvodio molitvu, a ja sam se u potpunosti prepustio milini koja me je obuzimala. Prisustvo Duha Svetoga se intenzivno osjećalo. Nakon nekog vremena, Matej me je pitao imam li potrebu nešto reći naglas. U tome trenutku mi je došla misao da se nikada nisam Bogu Ocu obratio kao svome Tati i u tom trenutku, kad sam izustio TATA, kao da se nebo spustilo na zemlju, suze su krenule same od sebe, a ja sam ridao kao neko malo dijete i nisam mogao prestati.
Moja iskrivljena slika o Ocu kao o nekom strogom sucu počela se mijenjati. Napokon sam počeo prihvaćati činjenicu da je naš Bog Bog milosrđa, Bog oprosta, Bog ljubavi. Došao je red da oprostim i svima drugima koji su na neki način me povrijedili. Sve je išlo glatko do trenutka kad sam morao oprostiti ocu. Tu sam jednostavno zastao, knedla je bila u grlu, ponovo sam počeo plakati i ridati, a to je trajalo izvjesno vrijeme. Koliko god sam se trudio izgovoriti i oprostiti, jednostavno nisam mogao. U jednom sam trenutku osjetio takvu bol u srcu, kakvu nisam dotad nikada osjetio. Kao da mi Bog poručuje: „Ajde, sinko, možeš ti to! Oprosti svome ocu!“ Uspio sam to izgovoriti naglas i fizička bol koju sam osjetio jednostavno je nestala. Bio je to istinski oprost po milosti Božjoj izravno iz srca.
O kakvog li blagoslova, kakve li milosti, kakvog li olakšanja! Naš je Bog stvarno velik. Nikada nas ne napušta i spreman nam je pomoći u svakom trenu, ali glavni je preduvjet da budemo spremni i otvoreni reći mu DA, dopustiti Mu da djeluje u našem životu, jer On neće učiti ništa na silu, bez našega pristanka.
Nakon te molitve i oprosta osjećao sam se kao da sam osvojio Mount Everest. Takvo olakšanje i sreća teško se mogu opisati riječima. Od toga trenutka nisam skidao osmijeh s lica jer sam siguran kako sam učinio velik korak u svome životu jer sam skinuo nevjerojatan teret koji sam nosio dugi niz godina i koji mi je bio prevelik uteg. Za kraj ne preostaje mi ništa drugo nego se zahvaliti Tati koji mi je pomogao da istinski oprostim ovozemaljskom tati i okrenem novu stranicu u svome životu te da se trudim još više kako bih mogao biti što bolji tata svojoj djeci.
Foto: Pixabay