Sv. Karlo Boromejski rođen je 2. listopada 1538. g. kao sin grofa Boromeja u talijanskom gradu Aroni. Dolazi iz loze Boromeja koji su bili gospodari Laggo Maggiore i svih okolnih posjeda te su rodbinski bili povezani s najznačajnijim talijanskim obiteljima. Ta je činjenica odigrala veliku ulogu u njegovim napredovanjima.
U dobi od samo 12 godina, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, postao je opat jednog obližnjeg samostana, a s 14 godina otišao je na sveučilište. Više je puta morao prekidati svoj studij zbog potpune iscrpljenosti od silnog učenja.
S 24 godine odlučio se za svećeništvo, a zaredio se godinu dana kasnije. Nedugo nakon toga njegov ga je ujak papa imenovao milanskim nadbiskupom i kardinalom. Tu službu vršio je do svoje smrti.
Poznat je po strogom asketskom životu, predanosti poslovima, ali i po velikoj gorljivosti oko religioznosti i puka i klera. Spavao je samo 5 sati dnevno. Među prvim je biskupima koji su osnivali sjemeništa za svećenički podmladak. Nerijetko je u svojim nastojanjima nalazio na mnoge otpore, a na njega je čak izvršen i pokušaj atentata, no to ga nije pokolebalo.
U vrijeme epidemije kuge 1576. g. mjesecima se osobno skrbio za bolesne i umiruće. Kuga je odnijela 18 000 života, tj. 10 % stanovništva grada, no on je kao pastir bdio nad svojim stadom usprkos svemu. I kad je u gradu zavladala glad, iz svojeg je biskupskog dvora prodao sve ukrase, dragocjenosti i svilu kako bi novac dao potrebitima.
Umro je 3. studenog 1584. iscrpljen i bolestan. Posljednje su mu riječi bile: ‘Evo, Gospodine, ja dolazim.’ Njegovi posmrtni ostatci čuvaju se u kripti milanske katedrale. Svetim je proglašen 1610. godine.
Molitva sv. Karlu Boromejskom
Gospodine, čuvaj u svome narodu onaj duh kojim si ispunio svetog biskupa Karla: da se Tvoja Crkva trajno obnavlja i sve sličnija Kristu svijetu otkriva Njegovo lice. Po Gospodinu našemu, Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
Pjesma sv. Karlu Boromejskom
Tog svetog biskupa Crkva se rado sjeća
što poteče iz šesnaestog stoljeća.
Uzor je bio još u vrijeme studentskih dana,
svakodnevna molitva bila mu je hrana
Taj čovjek čestit imao je jaku volju:
što započne to dovrši na bilo kojem polju.
U vrijeme studiranja tek pet sati spava,
a postaje doktor crkvenog i građanskog prava.
I teološko znanje potom steći želi
a u to vrijeme od brata se zauvijek dijeli.
Smrt bratova duboko ga u srce dira
pa put mijenja i svećeničko zvanje bira.
U dvadeset trećoj mu Crkva svećeništvo daje,
a skoro biskup i kardinal postaje.
Stanje u biskupiji nimalo ga ne veseli.
Bolji moralni život i vjersko znanje im želi.
Brine se za Crkvu, za škole, za zvanja,
na konju i pješke poduzima putovanja.
Poziva biskupe da zaključuju skupa,
a ugledan je i zovu ga ‘učiteljem biskupa’.
Brine se da zaključke u život provode,
Da svi skupa u srcu Bogu ugode.
Sirotišta osniva i mnoge domove
i onim slaba morala pruži prilike nove.
A kad zaprijeti kuga i narod bježati poče,
pred Bogom za narod moli: „Oče…“
da odvrati Bog zlo od njegova grada,
da se smiluje na molitve ovoga stada.
Narod poziva i na molitvu izvodi
pokorničku procesiju gradom predvodi.
Al kuga ipak dođe i glad teška s njom
i mnogo ih se razboli pred ovim zlom.
Na ulazu u grad barake gradi,
za tijelo i duše neumorno radi.
Sve svoje imanje i sposobnosti daje,
a tek iscrpljen od napora u radu staje.
U četrdeset šestoj bi mu kraj snage
i vrijeme da pođe među svece drage.
I zaklopi Karlo svoje umorne vijeđe
i s ovog svijeta k Bogu svome prijeđe.