Danas je jako moderno, štoviše, nerijetko i vrlo unosno brinuti se za cijeli planet. Dok su se naši stari, dobri i mudri ljudi, generacijama brinuli za svoje potomstvo, za svoju obitelj, svoju zemlju i budućnost svog naroda, čini se da moderni naraštaj nema taj „hendikep“.
Vlastita ugoda odavno je na ljestvici prioriteta mnogima zauzela prvo mjesto i grčevito ga drži. Posljedično, gore navedene brige i obveze šireg opsega koje podrazumijevaju zajedničku odgovornost gotovo su proglašene fašizmom i nasiljem nad vlastitim izborom. Nadalje, sam izbor se sve češće shvaća kao jedina obveza; dobra sama po sebi čak i neovisno o sadržaju koji izbor nužno kvalificira. Ukratko, opća briga za planet nadilazi sva ta „uska područja“ i gotovo s prezirom gleda na nacionalnu kulturu, vjeru, povijest, jezik, brak, obitelj… Briga o planetu, čini se, sve to nadilazi.
Naravno da se moramo brinuti za klimu, čistoću zraka, okoliša, pažljivo istraživati etički dopustive mogućnosti poboljšanja životnih okolnosti itd. Prvenstveno tu mislim na smanjenje različitih zagađenja. Ipak, zar nije nelogično više truda i novca ulagati npr. u istraživanja mogućeg života na nekom planetu nego u poboljšanje uvjeta stotina milijuna siromašnih ljudi na zemlji. Dok još milijuni ljudi umiru od gladi svake godine mi milijarde ulažemo u istraživanja boljeg života u svemiru. Za koga? Za ljude koji su toliko “veliki” da im je Zemlja premala, predosadna ili prenapučena pa bi se preselili negdje gore?!
Ili koliko novca trošimo u novom naoružavanju jedni protiv drugih. Čemu opet to natjecanje u naoružanju, u sve većim mogućnostima razaranja drugih država i naroda? Zbog samoobrane? Zar tim razlogom svi ne opravdavaju ulaganje neopravdano velikih sredstava?! Utrka u naoružanju je smislena kao i veliko ulaganje svih nas u osiguranje i zaštitare oko naših kuća umjesto u kuće i okućnice odnosno kvalitetu života. Kod dobrih susjeda ne da ne treba ulagati u zaštitare nego je i kuća otvorena kao i garaža, stvari se drže vani…
Čovjek se od životinja ne razlikuje toliko po svojoj savršenosti koliko po svojoj usavršivosti. Odustati od nje i vegetirati znači zapravo odustati od toga biti čovjek. A biti čovjek prvenstveno znači brinuti se za drugoga, neprestano rasti u ljudskosti između ostaloga i priznajući svoje pogreške. Snaga čovjeka nije u njegovoj nepogrešivosti (koja uostalom i ne postoji!) već u poniznosti priznanja pogrešaka i volji da ih ne ponavlja. Samo Ljubav oplemenjuje i čini da se sve druge ljubavi (bračna, obiteljska, prijateljska, nacionalna, lokalpatriotska, klupska…) izgrađuju i čine društvo boljim.
Izvor: franjevci-st.com
Foto: Unsplash
