Godišnje se u Hrvatskoj, prema procjenama stručnjaka, kroz kockanje „okrene” otprilike milijarda i pol eura, dok se na globalnom tržištu godišnje zaradi više od bilijun i pol eura. Međutim, okretanje novca kroz kockanje ima i svoju crnu stranu, ovisnost o kocki, a žrtve su osobe u dobi od 18 do 60 godina – većinom muškarci.
Danas između 40 i 100.000 Hrvata u Hrvatskoj kocka
Psihijatar Ivan Ćelić, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, potvrdio je prošle godine u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju da je broj ovisnika o kocki u porastu.
„U novije vrijeme sve više govorimo o novim, ponašajnim ili nesupstancijalnim ovisnostima među koje spada i ovisnost o kockanju. U Hrvatskoj su najveći problem takozvane društveno prihvatljive droge: u našoj zemlji puši oko 1,1 milijun osoba, o alkoholu je ovisno oko 250.000 uglavnom muških osoba, dok broj ovisnika o kockanju premašuje 40.000 sa stalnom tendencijom porasta”, otkrio je dr. Ivan Ćelić.
Neki pak drugi stručnjaci i istraživanja navode kako u Hrvatskoj danas imamo između 50 i 100.000 kockara. Toj velikoj tendenciji porasta značajno je doprinijela i koronakriza jer su se zbog zatvaranja automat-klubova priređivači igara na sreću brzo prilagodili i ponudili različite online varijante igara. „Tako su osobe koje su bile tzv. problematični kockari za vrijeme lockdowna postali patološki kockari. Oni nisu morali strahovati hoće li ih netko vidjeti pri ulasku u Casino, nego su mogli iz udobnog naslonjača, sa svog računala ili putem mobilnog uređaja, kockati kad god i koliko god su htjeli. Broj osoba koje traže stručnu pomoć dramatično je porastao”, nadodao je dr. Ćelić.
Najuspješniji pristup liječenju ovisnika o kocki jest obiteljski pristup
U Hrvatskoj se još od 2007. krenulo s osnivanjem KLOK grupa (Klub liječenih ovisnika o kockanju). Predsjednik Hrvatskog društva za ovisnosti Hrvatskog liječničkog zbora, prof. dr. sc. Zoran Zoričić, istaknuo je krajem prošle godine u razgovoru za Glas Slavonije kako se ovisnici o kockanju javljaju na liječenje tek kad u pravilu dotaknu dno. Izbjegavaju dok ih se ne otkrije.
„Znanstvenom metodologijom za sada imamo potvrđenu uspješnost od 60 posto ako sudjeluje obitelj, jer se inzistira na obiteljskom pristupu, ili supružnik ili netko od roditelja. To je grupa “Jedno zajedničko NE kockanju” koje je uvijek jače nego individualno. To je ta moć grupe i one koji su prošli tu priču teže se može muljati, lagati i oni su ti koji traže promjenu. Na duge staze uz grupu čovjek ima velike šanse da stane ako uz grupu ima potporu nekoga bliskog”, smatra prof. dr. sc. Zoričić, dodajući kako je nužan rad s tim ljudima na svim poljima: duhovnom, socijalnom, psihološkom…
„Lako je stati, problem je održati apstinenciju. Ove grupe su fokusirane na razdoblje do tri godine kako bi za to vrijeme pomogle da ljudi održe apstinenciju i promijene način života i sustav vrijednosti. Bez toga ne ide. U komorbiditetu često idu depresije kao posljedica suočavanja s dugovima, ulaskom u svijet kriminala, rastavama brakova. I suicidi su kod kockara statistički znatno češći. Treba ići prema procesu odgovornoga priređivanja igara na sreću. Nema tu rezultata na kratke staze, to je ozbiljan rad s njima, no rezultati su, ako se uđe u taj proces, ipak pozitivni”, zaključio je prof. dr. sc. Zoričić.
Hrvatska ima jedan od najliberalnijih Zakona o igrama na sreću u Europi
Čini se kako odgovorno priređivanje igara na sreću nije uopće ni na vidiku. Sami priređivači tih igara ne pokazuju ni želju ni volju da se limitira kockanje za pojedince općenito, a posebno za one koji su ovisni o kocki. Društvo prebacuje odgovornost na državu koja dosad nije pokazala interes za zakonsku regulaciju obveza priređivača igara na sreću, dok država i priređivači igara na sreću lopticu pak prebacuju na društvo i na pojedinca koji je sam izabrao taj put. Čak i kada pojedinac uleti u vrtlog ovisnosti o kocki, priređivači igara na sreću ne žele izdvojiti barem dio svoje basnoslovne zarade za liječenje ovisnika.
Liječenje ovisnika je, u svakom pogledu, dugotrajan proces i, u biti, gašenje požara. Ono što bi u hrvatskom kontekstu bilo potrebno napraviti jest zakonska regulacija kockanja jer Hrvatska ima jedan od najliberalnijih zakona o igrama na sreću u Europi.
„Povijest kockanja seže još u drevnu Kinu. Ono je u velikom dijelu povijesti čovječanstva bilo znatno ograničeno i zabranjeno, kao i ostali poroci, a tek je u posljednjih nekoliko stoljeća doživjelo liberalizaciju i ekspanziju”, navodi pravnik Filip Đekić za naš portal, naglašavajući kako je kockanje u Hrvatskoj doživjelo procvat nakon stvaranja samostalne države 90-ih godina, kako je uređeno Zakonom o igrama na sreću koje propisuje uvjete za obavljanje takve djelatnosti, ali se ne bavi patološkim pojava koje su česta posljedica igara na sreću, osim što propisuje zabranu igre na sreću mlađima od 18 godina.
Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira dotiče se tek onih koji na javnom mjestu kockaju ili mame druge na kocku ili im omogućavaju kockanje. „Nažalost, prokockane plaće, ušteđevine i imanja koje dovode do uništavanja obitelji na kraju postaju predmet obiteljskog i građanskog prava tek kad se pokreću brakorazvodne parnice. U pravnom smislu, trenutno najefektivnije sredstvo za kontrolu ovisnika o kocki bilo bi oduzimanje istom poslovne sposobnosti u izvanparničnom postupku. No navedeno je svakako problem kojem treba pristupiti iz više uglova, kako pravnog (tu svakako ima prostora), tako i medicinskog i teološko-pastoralnog”, zaključio je pravnik Đekić.
Vlada ne vlada situacijom
Da bi rigorozniji zakon o igrama na sreću ušao u zakonsku proceduru potrebno je raspravu o kocki staviti na dnevni red Sabora. Jedan od saborskih zastupnika koji je obećao pokrenuti raspravu o kocki bio je vjeroučitelj Marin Miletić, potpredsjednik Mosta. Više se puta dotaknuo štetnosti kocke pa je tako prije dvije godine na svome Facebook profilu napisao sljedeće:
„Mnoge obitelji su uništene radi kocke. Mnogi mladi životi su teško ovisni o kocki. 14 godina sam bio razrednik. Toliko boli i rana su mnogima donijele kockarnice, kladionice. Vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo i mi kao država srediti cijeli taj sustav. Jasnije ga postaviti, onemogućiti trovanje djece i mladosti. Sačuvati naše obitelji. Kada dođe to vrijeme, a dolazi, osobno ću dati sve od sebe da ne bude više majčinih suza, obitelji koje se guše u dugovima. Nisu svi ljudi jaki da se othrvaju poroku kocke. Ali, mladost se može puno, puno kvalitetnije zaštititi. Kao i naše obitelji.”
Međutim, bez obzira na njegove najave, čini se da je sve ostalo na njegovim riječima. U Saboru još uvijek nitko nije pokazao inicijativu za promjenu Zakona o igrama na sreću, a pojedinci i obitelji i dalje stradavaju zbog nesređenog sustava. Čini se kako vrijeme za to nikako da dođe.
Svoj prvi listić uplatio je već s 13 godina
„Naš zakon iskreno nisam još niti jednom pogledao, no niti ne moram da bih uočio kako je loš i prilagođen onima koji organiziraju “igre na sreću”, to jest kockarnicama. Moje je mišljenje da se nikada neće moći zaustaviti taj sustav i to je realnost, no puno se toga može i mora napraviti po pitanju prevencije”, naglasio je Miro Spajić iz Svetog Martina na Muri, 38-godišnji ugostitelj, suprug i otac četvero djece, koji je bio ovisan o kocki 20 godina, uplativši svoj prvi listić već s 13 godina.
„Vani (Austrija, Njemačka) čovjek se treba dobrano potruditi da bi našao kladionicu, možda treba uložiti malo manje truda kad je riječ o automat-klubu, no tu je bitno naglasiti kako ta mjesta koja su pristupačna imaju mnogo sustava za prevenciju. Naravno da čovjek može i u Austriji i u Njemačkoj zakockati velik novac u kratkom vremenu, no za to trebaš otići u pravi Casino, postoji dress code da uopće uđeš tamo, a i nisu takva mjesta baš na svakome koraku”, objašnjava Miro za naš portal, nadodajući:
„Automat-klubovi su zapravo u 90 % situacija mjesta gdje ljudi zakockavaju svoje plaće, svoje posuđene novce, to su mjesta gdje čovjek ulazi s mišlju: “Stavit ću samo 100 ili 200 kn”, pa završiš praznih džepova. Kada te uhvati aparat, ti si ne možeš pomoći, i tada, ili gubiš sve, ili se čuvaš. Naravno da je u velikoj većini slučajeva to gubitak. To su strašne situacije u kojima se ljudi sami iz raznoraznih razloga svakodnevno nalaze i to su okidači za mnoga druga djela koja ne žele činiti, no koja čine posebno kada nemaju nikoga u životu kome je baš iskreno stalo do njih. Tada ljudi lažu, varaju, kradu, pljačkaju, maltretiraju svoje obitelji i bližnje sve zbog gubitka racionalnosti i zdravog razuma i gotovo uvijek je to djelovanje u afektu. Upravo za takve duše koje prolaze kroz takve situacije potrebne su preventivne mjere koje će ih zaštititi.”
Preventivne se mjere mogu i moraju donijeti
Prema Miri, preventivne mjere u automat-klubovima bile bi sljedeće:
„Prva bi mjera bila ograničavanje maksimalnog uloga (vani je to 25 €). I tada, kada ubaciš novce, prebaci ti odmah 2 € s kojima možeš igrati, a onda svakih 10 sekundi po 20 centi. Ja sam mislio da ću poludjeti kad sam prvi put sjeo za takav aparat. Izaziva doslovno gubitak volje i ne da ti se tako kockati. Druga bi mjera bila pauza svakih sat vremena od 5 minuta, gdje se aparat zamrzne, a ti moraš čekati da vrijeme istekne. To je jako, jako, jako važno, jer te odlijepi od tvoje zaluđenosti i ovisnosti, a ti si posvijestiš kako imaš hrpu obaveza, kako moraš ići, kako je krivo to što radiš, kako ne smiješ zakockati taj novac itd… Treća bi mjera bio netko drugi (bližnji) koji može doći umjesto tebe ako ugrožavaš svoju egzistenciju i ako se ne možeš kontrolirati, a koji može tražiti zabranu ulaska u kockarnicu za tebe”, obrazložio je Miro.
„Evo to su samo tri stavke, no veoma bitne. Definitivno je nužno za jednu zemlju poput Hrvatske (koja teži zapadu) da se to unese u Zakon. Spasile bi se tolike duše, toliko bi se toga lošega izbjeglo i ljudi bi doživljavali padove s puno manjim posljedicama, s puno manjim ranama i toliko manje patnje. Tu su problem i kladionice koje su dobile pristup gotovo svakom selu u Hrvatskoj. Mislim da bi se i tu puno vlasnika lokala odlučilo ukloniti ih iz svoga lokala kad bi se postrožile mjere u vezi njihova držanja (redovite kontrole, edukacija osoblja itd.)”, nadodao je Miro.
Bog ga je po sakramentu braka i ispovijedi spasio od ovisnosti o kocki
Kako kaže, još se mnogo argumenata i primjera o štetnosti kocke i preliberalnom odnosu prema njoj može navesti koje nitko normalan i zdravog razuma ne može pobiti. Nada se da će njegovo iskustvo nekoga potaknuti na raspravu o štetnosti kocke u svim segmentima društva i da će se u budućnosti nešto i promijeniti u vezi s tim, jer da nije bilo strpljivosti, ljubavi i vjere njegove žene te jedne duhovne obnove na Krapnju na koju ga je ona potaknula, njihov bi se brak zbog kocke raspao.
Naime, na Krapnju, na kojem se tijekom ljeta održavaju susreti za obitelji u organizaciji Kursilja, veliku je ulogu odigrao vlč. Andrija Vrane, koji je već imao iskustva s osobama koje su upale u ovisnost o kocki. Po sakramentu ispovijedi kod vlč. Andrije, Miro je doživio iskustvo živoga Boga i otada više nije ni pomislio na kocku. Za njega je to bila uistinu oslobađajuća ispovijed. „Vlč. Andrija Vrane ima ogromnu ulogu u našim životima, iako se niti ne vidimo tako često, s obzirom na našu udaljenost. Često ga se sjetimo i zahvaljujemo dragome Bogu na njemu”, zaključio je Miro ovim riječima naš razgovor.
Kocka ne bira obitelj
Još jedan primjer velike važnosti obitelji i Crkve u izlječenju od ovisnosti o kocki jest primjer obitelji Fabić, u kojoj je jedan od mlađih članova obitelji postao ovisan o klađenju. Svjesni kako mu sami ne mogu pomoći, potražili su pomoć Zajednice Cenacolo u Međugorju, u koju prihvaćaju sve članove, bez obzira na spol, a koji se bore s drogom, alkoholom, kockom itd. Radi se o netradicionalnoj komuni koja se ne temelji na farmakološkoj ili psihološkoj terapiji, već na molitvi i radu. Kako stoji na njihovoj stranici, nijedna tableta ne može dati smisao i radost života.
„Naša je priča takva da smo u samo četiri dana ispratili dva sina. Jedan je sin otišao u Italiju za svojim redovničkim pozivom, a četiri dana kasnije drugi je sin ispraćen u Cenacolo u Međugorje na odvikavanje. Obojica su bila jednako odgajana u vjeri, no mlađi je sin bio povodljiviji pa bi svako malo zalutao u kladionicu. Nije nam bilo jasno zašto nam se to događa, no kasnije smo čuli izreku koja nam je pojasnila čitavu situaciju: Obraćen roditelj – spašeno dijete. Shvatili smo, naime, kako se sve ovo nama dogodilo za naše dublje obraćenje i sinovo spasenje”, objasnio nam je poduzetnik Ivan Fabić iz Kotoribe, suprug i otac devetoro djece.
Sve dok si kao narod ne posvijestimo opasnost od igara na sreću, i za pojedinca i za društvo, i dok ne postrožimo njihov zakon na temelju saborske rasprave, čini se da će za nas vrijediti jedna druga izreka: Obraćen narod – spašeni pojedinci.
Foto: Unsplash
