(…) Doba, u koje mi živimo, jest doba stiske, nezapamćene krize u moralnom i materijalnom pravcu. Ta kriza razara današnji svijet. Ona pritište duše i uništava tijela. Nema danas u svijetu poštenja, nema pravde. Kriza je zahvatila sve staleže. Javljaju se razni proroci, koji bi htjeli riješiti tu krizu, koji bi htjeli izvesti svijet iz teškoga stanja, ali ti proroci osnivaju svoj rad ne na osnovi katoličkih načela, ne na Bogu, nego na bezboštvu, pa zato oni ne mogu riješiti te krize. Takvi proroci su najprije komunisti, koji misle, da će krizu čovječanstva riješiti rušenjem svega, što postoji, krvavom revolucijom i klanjem, anarhijom. Ali klanje i revolucija, anarhija uvijek su izazivali nove revolucije, nove anarhije, nove pokolje bez kraja i konca.
To najbolje vidimo kod komunista samih u Rusiji. Nikad mira, niti pokoja, jer nema mira bezbožnicima! Radi toga hrvatski narod ne može nikada prihvatiti komunističke nauke. Tu nauku ne može u prvom redu prihvatiti naš seljački svijet, jer on ne će dozvoliti da bude samo jedan kotač u komunističkoj mašineriji bez duše, bez Boga, bez privatnoga vlasništva, bez porodice, bez obiteljske ljubavi i bez svoga naroda.
Hrvatski seljak neće postati državni rob komunističkoga društva, koje ubija svaku slobodu i svaki napredak. Ali hrvatski seljak neće niti onih proroka, koji danas govore o staroj nekoj hrvatskoj autohtonoj poganskoj kulturi. Te stare hrvatske poganske kulture i nema, jer hrvatski narod uvađa u civilizaciju samo kršćanstvo. Sa kršćanstvom (…) njegova zajednica sa drugim narodima u Europi, njegova državnost i društvenost. Kršćanstvo dakle nije nama tuđe, nego je naše gore list, domaće, hrvatsko. Katolicizam i hrvatstvo su usko spojeni.
Hrvatska straža, studeni 1936., br. 259., str. 6.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 142.
