Kad se raspravlja o silovanju ili incestu, nerijetko se poteže za argumentom da žrtva ima pravo pobaciti dijete kako je ono ne bi podsjećalo na njezina silovatelja i time samo produbljivalo njezinu traumu silovanja ili incesta.
Međutim, ključna stvar nije u tome kako je dijete začeto, već u tome da ono jest začeto. Ono nije tražilo da bude začeto na takav način, ali ipak je začeto i po tome je jednako svakom ljudskom biću, jednako po dostojanstvu, bez obzira na okolnosti. Rađanje nevina djeteta, bilo da ga majka zadrži ili da na posvajanje, može donijeti mnogo više dobra povrijeđenoj ženi nego spoznaja da je nedužno dijete umrlo u uzaludnom pokušaju da se umanji njezina trauma.
Tu se često javlja sljedeći komentar: „Majku će onda svaki put kad pogleda svoje dijete ono podsjećati na njezina silovatelja.” Na taj se komentar može odgovoriti ovako: „Možda i hoće, no ne mislite li da će joj pružanje ljubavi tome djetetu ipak više pomoći u iscjeljenju njezine traume od ubojstva djeteta.”
Međutim, ako ga majka ipak ne želi zadržati, može ga barem roditi i dati na posvojenje. Može mu dati život i pružiti priliku da mu netko drugi da sve ono što ona smatra da nikad ne bi mogla. Ta djeca mogu biti željena, ako ne od bioloških roditelja, onda od roditelja koji bi ih mogli posvojiti i pružiti im sve što im je potrebno i što kao ljudska bića i zaslužuju.
Poznato je mnogo slučajeva silovanja i incesta, kako u inozemstvu, a tako i u Hrvatskoj, nakon kojega su majke ipak rodile i za držale dijete ili ga dale na posvojenje. Prema jednom istraživanju, žene žrtve silovanja ili incesta koje su rodile nikad nisu požalile zbog te svoje odluke, a njihova su im djeca bila zahvalna na tome što su dobila priliku za život (usp. Reardon 2000).
Uostalom, kako bismo se mi osjećali kad bi nam netko u jednom trenutku života rekao da smo dijete začeto silovanjem? Bi li to umanjilo našu vrijednost? Ne bi. Samo bi povećalo našu zahvalnost na daru života. Zbog toga bismo trebali prestati govoriti ljudima začetima silovanjem ili incestom da nemaju pravo živjeti.
Prilikom rasprave o pobačaju u slučaju silovanja ili incesta većinom bude naglasak na djetetu i majci, a iz argumentacije nerijetko izostane počinitelj ovog strašnog čina – silovatelj. Zanimljivo je da u argumentaciji nitko ne traži kaznu za silovatelja, nego se najčešće traži kazna za nedužno nerođene dijete pobačajem.
Naime, promotrimo li malo kazne za počinitelje silovanja ili incesta diljem svijeta, uviđamo kako u većini zemalja svijeta ne postoji smrtna kazna za silovatelja, dok se za dijete začeto silovanjem ili incestom žustro preporuča pobačaj odnosno kazna smrću. Nažalost, silovatelj ima veća prava od nerođenog djeteta i uopće nije prisutan u raspravi o pobačaju.
Pobačaj nikad nije pravi odgovor na silovanje ili incest, a trauma uslijed silovanja ili incesta nikad ne može biti izgovor za pobačaj. Trauma pobačaja nikad ne može izbrisati prvu ženinu traumu. Rješenje je intervenirati, zaštititi žrtvu i pomoći joj na svaki način, a ne ubiti nedužno dijete. Treba kazniti one koji siluju i zlostavljaju, a ne žrtve.
Ovo je izvadak iz knjige Argumentirano za život u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
