Gledajući svoje vlastito iskustvo i iskustvo tolikog broja oženjenih prijatelja i poznanika, teško je izbjeći zaključak da je brak najteži poziv na svijetu. To ne znači da on nema svoju lijepu i divnu stranu.
Prikladno je bilo što je sveti Pavao usporedio zajedništvo Krista i Crkve sa zajednicom supružnika, jer u stvorenom svijetu nema većeg iskustva od toga da dva bića postanu jedno – čak i ako to jedinstvo, u palom svijetu, nikada ne postiže potpuno savršenstvo. I zasigurno postoji malo stvari koje su nevjerojatnije od držanja novorođene bebe u naručju ili gledanja kako se ona prvi put smiješi; to je poput Adama koji se budi i gleda sunce na dan svog stvaranja.
Ono što imam na umu je suptilnije. Prije vjenčanja gotovo je nemoguće dokučiti sebičnost skrivenu u nečijoj duši i u duši nečijeg suputnika. Sakrament braka ima tajanstveni način istjerivanja zla pozivajući ga naprijed i prisiljavajući osobu da se nosi s njim. Godinama i godinama supružnici moraju proći kroz sve vrste poteškoća, osobnih i obiteljskih, unutarnjih i vanjskih – a poteškoće, poput korova, nikada ne nestaju u potpunosti, već izviru na novim i neočekivanim mjestima. Ako je par jak u vjeri, napredovat će polako, ponizno, polažući svoju vjeru u božansku Providnost i moleći za Božju pomoć. Brak poziva na ustrajnost svece u nastajanju.
Budimo iskreni: život koji parovi vode prije braka često ih drži licem u lice i emocionalno fokusirane jedno u drugo da još uvijek nisu u stanju otkriti (i tako početi strpljivo razrađivati) svoje brojne nedostatke, skriveni teret koji nose iz svoje prošlosti, neizgovorena, možda nesvjesno i česta nerealna očekivanja koja imaju za svoju budućnost. Živeći u neposrednoj blizini u tome neobičnom stanju predbračnih sanjarija, voljena osoba može biti toliko usredotočena na sadašnji trenutak i prisutnost drugog da je teško dobiti dovoljnu perspektivu o prošlosti, budućnosti i sebi. To može kasnije otežati brak, ali nemoguće je vidjeti kako se može u potpunosti izbjeći određena doza iluzije; doista, cinik bi mogao reći da je jedini razlog zbog kojeg se ljudi vjenčavaju taj što ne znaju u što ulaze. Kršćanski realizam mogao bi podržati taj osjećaj na globalnoj razini: Gospodin u svojoj milosti uskraćuje uvid u budućnost svima nama, jer, kako kaže T. S. Eliot, ne možemo podnijeti previše stvarnosti. Zato molimo za kruh naš svagdašnji, a ne za kruh koji traje godinu dana. Bog nam otkriva svoju volju ovdje i sada, u ljubavi koju dugujemo osobi koju nam je dao na povjerenje. Neizbježno ćemo se petljati dok izvršavamo zadatak i katkad ćemo napraviti nered. Naša svijest da smo puka stvorenja prašine, puka djeca, spriječit će nas u tome da pretjeramo s katastrofom do točke očaja ili da umanjimo potrebu za pokajanjem i oproštenjem.
Bog je znao što radi učinivši sakrament ženidbe monogamnim, doživotnim i nerazrješivim. Ljudski gledano, postoje trenutci kad ćete možda htjeti ubiti supružnika ili, skromnije, otići od njega što dalje moguće. Teško je u to povjerovati, zar ne? Moja zaručnica i ja mislili smo da ćemo biti platonski idealan par, koji se uvijek razumije, uvijek tako puni dobrote i blagosti. Kako bi moglo biti drukčije, kad mi ova posebna osoba „znači sve“? Ali, kao što znamo iz iskustva, postoji takva stvar kao što je umor od svijeta. U teškim vremenima, koja mogu trajati danima ili tjednima ili mjesecima, vaše sebično ja (ako mogu tako reći) inzistira da se pridržava svojih prava, da se drugi bezuvjetno preda ili čak da prekinete vezu tako bezobzirnu (kako se čini) zaradi vlastite sreće.
Ovdje dolazi na djelo slijepa vjera. Kažete sebi: „Svečano sam se zavjetovao u prisutnosti Boga. Ako prekinem ovaj odnos, prekinuo sam vjernost Bogu. To znači da sam ili ateist ili vrag. Ali ja nisam ateist i ne želim biti vrag. Stoga neću prekinuti ovaj odnos; zapravo, učinit ću sve što mogu, usprkos svojim osjećajima, zaliječiti rane, oprostiti i ići naprijed.“
U sekularnom svijetu, upravo u tome kritičnom trenutku, većina ljudi kaže: „U redu, moramo se razvesti, nismo ”kompatibilni”“. (Kao što je G.K. Chesterton slavno rekao: „Poznavao sam mnoge sretne brakova, ali nijedan kompatibilan. Cjelokupni je cilj braka boriti se i preživjeti trenutak kad nespojivost postane neupitna. Jer su muškarac i žena kao takvi nespojivi.“) I tako im prijeti opasnost od prelaska iz jedne veze u drugu, u polutrajnom stanju nezadovoljstva, jer nikada nisu radikalno predali svoju slobodu. Katolički brak i vjerski život imaju upravo ovo zajedničko: radikalno predavanje slobode samoodređenja. Oboje s vremenom obećavaju radikalno vraćanje slobode daleko superiornije od one od koje su odustali.
Čini mi se da je ovo glavna istina u raspravi o braku i obitelji: supružničkoj ljubavi svojstven zahtjev za cjelovitošću, vjernošću, trajnošću i, da, samopožrtvovanjem do samog kraja, bez koje to nije ljubav, već sjena oponašanja ljubavi, nešto nedostojno djece Božje. Kao što papa Benedikt XVI. piše u Deus Caritas Est:
„Monogamni brak odgovara slici monoteističkog Boga. Brak zasnovan na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje ikona odnosa između Boga i njegova naroda i obrnuto. Božji način ljubavi postaje mjerilo ljudske ljubavi“ (§11.)
Bog je stvorio brak kako bi nam pokazao sliku vlastite potpune, vjerne, trajne ljubavi. Zauzvrat, Božja milost omogućuje da ljudski brak – tako slab i krhak nakon pada – bude ova slika i da izdrži kao slika usprkos svim preprekama. Crkvena obrana nerazrješivosti braka nije ništa manje nego obrana plemenitosti ljudske ljubavi, stvorene, poput muškarca i žene, na sliku Božje vlastite ljubavi i, kad je izliječena i uzdignuta Njegovom milošću, sposobna je sudjelovati u Njegovoj neukrotivoj moći nadvladavanja zla.
Ako odbacimo ovu sliku Boga, odbacujemo samoga Boga; nečašćenje Njegove slike prelazi u njezin arhetip. Bez obzira na njihove dobre namjere, oni koji promiču primanje razvedenih i civilno vjenčanih na gozbu svete euharistije promiču kult lažnog boga, idola; njihova vjera ne može biti vjera Crkve, duhovnog Izraela. Doista, u đavolskom izokretanju izjave pape Benedikta, ljudska ljubav (ili bolje rečeno, njezino sjenovito oponašanje) postaje mjerilo Božje ljubavi. Sada se očekuje da će On biti nevjeran zahtjevima vlastita saveza. Poliamorni odnosi postaju ikona nekoherentnog i sukobljenog božanstva.
Nemojmo se zavaravati: čak i takozvani „pastoralni smještaj“ znači štovanje boga koji nije Presveto Trojstvo. Ni u ovoj svjetovnoj religiji nema istinskih sakramenata, jer bračna veza Isusa Krista s Crkvom više nije mjerilo i model cijele stvarnosti – uključujući i stvarnost kršćanskog čovjeka, njegovu sposobnost da voli i da bude voljen, da oprašta i da mu bude oprošteno, da pati i umre. Pastoralni smještaj odbacivanje je kršćanstva kao takvog, u njegovoj najdubljoj i najkarakterističnijoj crti. Naime, otkrivanje ljubavi koja je i nezamislivo zahtjevna i nedokučivo milosrdna, jer primateljima daje samu želju i sposobnost da žive evanđelje.
Ne želim da me se protumači kao onoga koji kaže da je onaj čiji brak propada ili se potpuno raspao ili bilo tko koji je poduzeo korak ponovnog vjenčanja dok je još bio sakramentalno oženjen drugim muškarcem ili ženom „izgubljeni slučaj“, nesposoban za otkupljenje. Ali istina je da su ljudi u ovoj situaciji uvučeni u dublje sudjelovanje u Kristovu križu. Pozvani su da svjedoče istinu neraskidiva sjedinjenja Krista i Njegove Crkve časteći vezu koja ih ujedinjuje u ovoj dolini suza s drugom krštenom dušom, bez obzira na to koliko je drugi supružnik postao grešan, okrutan ili nemaran nakon vjenčanja. Ako je odvojen i sam, poprimit će oblik „suhog mučeništva“ usamljenosti i odštete za brojne grijehe počinjene protiv ljudskog života i božanske ljubavi. Ako se razdvoji, ali se „ponovno vjenča“, njegovo će mučeništvo biti holokaust: zahtijevat će napuštanje preljubničkih spolnih odnosa i zajednički život poput brata i sestre, kako bi se ispovijedi moglo pristupiti iskreno, a Gospodin naš Isus Krist mogao biti primljen u presvetoj euharistiji čiste savjesti. Znamo da postoje situacije u kojima se više griješi protiv osobe nego što ona sama griješi, ali poziv da poštuje sakrament vjenčanja bez obzira na sve ne može se izbjeći ako netko želi spasiti svoju dušu od vječne smrti…
Peter Kwasniewski
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice onepeterfive.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
