Biti kavalir nije teško. Svi to mogu, ali svi ne žele. Neki koji žele često će biti prozvani. Ima i onih koji to žele, ali iz krivih razloga – da bi dobili nešto za sebe. Biti kvalitetan kavalir već je nešto drugo. To zahtijeva iskustvo, malo truda, iskrene želje i volje za nečim smislenim i vrijednim.

 

Većina nas prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, dođe pred ženu koju želi zadržati kraj sebe do kraja života. Tada se trudimo duboko upoznati tu ženu. Želimo biti sigurni da će ona biti dobra supruga, dobra majka, odličan savjetnik, da će savršeno razumjeti sve ono što mi muškarci činimo. Tome prethodi ono bezazleno i dječje sviđanje, onda zaljubljenost kao stanje koje nije uvijek lako podnositi jer se neki osjećaji pojavljuju po prvi put i nismo sigurni kako se nositi s njima. Na raspolaganju smo i trudimo se na sve načine biti uslužni, pristojni i fini. Sve je to u redu i sve to treba!

Vjerujem da se život svodi na odluke i ako želimo kvalitetan život to podrazumijeva da te odluke budu u skladu s Božjom voljom. Ne vjerujem da je Božja volja neka nedefinirana sačekuša koja će reagirati onda i samo onda kada smo mi dovoljno mudri i ovlašteni reći da je upravo to bila Ona. Ako je drukčije od ovoga, onda je ozbiljno dovedena u pitanje sva priča o slobodi izbora koja nam je dana.

Dakle, nakon što u zaljubljenosti otkrijemo sve vrline i sve mane žene koja je ispred nas, trebamo nešto odlučiti – ostajemo li ili idemo? Da bi ta odluka bila ispravna i u skladu s Božjom voljom, nije dovoljno biti kavalir. Nužno je biti i kvalitetan.

Biti takav moguće je samo na jedan način – svoje srce predati Onome koji jedini savršeno zna što je Ljubav i kako se ljubi! Ako bih sada pričao o Isusu da je On savršen, da nas ljubi, da je sve super, divno i krasno i ostao samo na tome, onda bi moj život bio u opasnosti. Zašto?

Kao i u odnosu s budućom ženom, faze ili stupnjeve upoznavanja treba proći i s Kristom. Dok smo mladi, ovisno o odgoju, društvu, navikama i mentalitetu, ono što Krist nudi nama se može sviđati ili ne sviđati. Ako nam se sviđa, želimo i potrebno je ići se malo informirati. Onda otkrijemo da, za razliku od međuljudskih odnosa, tu nema nijedne mane nego je sve vrlina i dobro je – zaljubimo se. Naše srce se tada hrani, preodgaja, obraća, moli, traži i raste. E, i ovdje je potrebno donijeti odluku – ostajemo li ili idemo? Da bi ova odluka bila ispravna, potrebno je puno više od kvalitete – potrebno je shvatiti da je Božja volja upravo takav život kojeg si upravo upoznao.

Opasnost za život u međuljudskom odnosu, a i u odnosu s Bogom, postoji kada zapnemo negdje između sviđanja i zaljubljenosti i zatvorimo se tu kao da ne postoji ništa više, na silu riječima dokazujemo našu vjernost i autentičnost, a u djelima smo toliko hendikepirani i mlitavi da ne znamo razabrati maštu od stvarnosti te očajno, nesigurno i, uvjeren sam, bez vjere (fanatično) tvrdimo da je sve u redu, a naš pogled i lomljavina u srcu kažu drukčije. Da, moguće je biti fanatičan i u odnosu s čovjekom – kroz ljubomoru, idealiziranje, neprihvaćanje stvarnosti, mazanje očiju da će sve biti idealno, a srce je zarobljeno u nekom međuprostoru koji oduzima slobodu.

Uloga muškarca je ovdje ključna da bi zaštitio sebe i one za koje je odgovoran od svake neispravnosti i manjka radosti. To će naučiti uz Krista. Ne želim ostati samo na tome da je Krist savršen, da nas ljubi, da je sve super, divno i krasno, nego ću zagrebati dublje i zastati pred nekim pitanjima. Tko to i na koji način opisuje savršenog Krista? Gdje? Kako nas Krist ljubi? Priča li On da nas ljubi ili to negdje i nekako pokazuje? Kako mogu biti kvalitetan? Kako mogu iz Njegova ponašanja naučiti reagirati bolje u nekim situacijama i kako mogu shvatiti da su moje odluke u skladu s Njegovom voljom?

Odgovor je prilično jednostavan. Potrebno je tu i tamo poviriti u Bibliju i doživjeti Isusove susrete s ljudima. Tako imamo sliku Isusa koji se druži s djecom, drži ih u krilu i smije se s njima i kaže: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18, 3). Ili svima poznatu sliku Isusa kako pruža ruku Mariji Magdaleni i spašava je od kiše kamenja koja ju je trebala zasuti gdje potom farizejima kaže: „Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga…“ (Iv 8, 15). Zapravo, jako je puno tih susreta: djeca, žene, gubavci, bolesni, neuki, tvrdoglavi, nevjerni, prestrašeni… I na svakoga od njih je znao reagirati. I zanimljivo je spoznati da je svaka ta situacija prilično dobro opisana i da imamo gdje naučiti kako se to radi.

Logično je zaključiti da se svi odgovori koji se tiču naših života čak i danas mogu naći na malo napisanih, ali neizmjerno vrijednih stranica Biblije i odgovorno tvrdim da je napast (ista ona koja je iskušavala Isusa u pustinji) glavni krivac zašto jedna tako sveta knjiga skuplja prašinu umjesto da skuplja tintu ili grafit s olovke dok podcrtavamo sve ono što nas dira. I tu nam je Isus pokazao da imamo vlast reći: „U Ime Isusovo, odmakni se od mene!“

Potrebno je reći da u nekim detaljima treba uzeti u obzir kontekst vremena u kojem je sve to pisano, ali je licemjerno tvrditi da se Istina iznesena u napisanom može odnositi samo na tada, ili još gore – da se smatramo dostojnima probirati što nam odgovara, pa odlučimo biti malo duhovni, malo svjetovni, onako – po potrebi. Ne može! Moramo biti potpuno duhovni i potpuno svjetovni da bismo bili svjesni sebe, prostora i vremena u kojem se nalazimo, ali i vječnosti kojoj ćemo iskrenije težiti takvim ponašanjem.

Koliko se to sve i danas može primijeniti dokazao je i Sokrat: „Mladi danas vole luksuz. Ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade. Mladi ljudi ne ustaju kada stariji ulazi u prostoriju. Proturječe roditeljima, brbljaju u društvu, proždiru za stolom slatkiše, prekriže noge i tiraniziraju učitelje!‟… i to 400 godina prije Krista.

A ako uzmete čitati „Ispovijesti“ sv. Augustina iz 4. st ili „Nasljeduj Krista“ bl. Tome Kempenca iz 14. st, uvjerit ćete se da je Kristocentričnost sveprisutna, neizbježna i čeznutljivo potrebna.

Na kraju, sv. Pavao Filipljanima kaže: „A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ. Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno – misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se. Jer znadem: po vašoj molitvi i pomoći Duha Isusa Krista to će mi biti na spasenje, kako željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje;  ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. U to uvjeren, znam da ću ostati i biti uz vas sve, za vaš napredak i na radost vjere,  da ponos vaš mnome poraste u Kristu Isusu kad opet dođem k vama.“  (Fil 1, 12–26)

Danas stavljam Krista u središte svog života, ljubim, ufam se i vjerujem da ću jedino tako biti dobar sin, dobar brat, dobar muž, dobar otac i dobar prijatelj – muškarac po Božjem naumu, istinski kavalir.

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.