Tko god je pisao životopis za prijavu na neki natječaj za posao vjerojatno je naglasio odgovornost kao svoju dobru osobinu. Često se ona navede samo zato što je tipično navesti je i svi to rade i lako je i laskavo sebe pohvaliti i nadati se prikazanju u najboljem mogućem svjetlu pred potencijalnim poslodavcem.

Kakvu točno odgovornost poslodavac traži? Je li to ona prema radu ili prema vremenu, prema kolegama ili prema novcu, ako je u opisu posla rad s istim? Radeći na gradilištu susrećem mnogo inženjera, poslovođa ili fizičkih radnika na kojima se tako očito može vidjeti koliko su odgovorni. Neki tako preuzimaju puno više odgovornosti nego što je potrebno ili nego što moraju, drugi su odgovorni taman dovoljno da opstanu, a neki izbjegavaju svaki oblik odgovornosti i vole da ih nitko ne dira, da oni rade posao za koji su zaduženi, bez velikog razmišljanja i opterećenosti, čekajući kraj radnog vremena da mogu ići kući. Ikonica sata s naslovne slike vezana za ovu temu potakla me na razmišljanje. Je li odgovornost prema vremenu najvažnija ili ima još drugih koje su ispred nje? Jako je zanimljivo to promatrati i donositi zaključke.

U latinskom jeziku riječ „responsum“ ne znači samo „odgovoriti‟ nego i „odazvati se, uzvratiti, primiti, obvezati se‟. Biti odgovoran ne znači samo imati osjećaj važnosti u preuzimanju zasluga za točnost, izvršen posao ili sigurnost članova obitelji, nego znači i biti otvoren za promatranje okoline i ispravnu reakciju u konkretnom vremenu, biti recepijent okolnosti i „inženjer“ koji donosi dobre odluke na osnovu situacije u kojoj smo trenutno, bilo da je ona bezbrižna i dobra, bilo da je turbulentna i problematična.

Izazovi i problemi nas gotovo uvijek provociraju na nekakvu reakciju. Mi katolici takve stvari nazivamo kušnje. Kušnje bi bile odgojne metode Boga Oca kojima nas provjerava hoćemo li u svakoj situaciji i pod svakim pritiskom ponovno odlučiti biti Njegovi. Na neki način je to naš odgovor na Božji plan. Čvrsto vjerujem da je život pojedinca sveden na odluke. Bile one dobre ili loše, na njih i za njih odgovaramo. Razlika je u posljedicama. Posljedice dobrih odluka su mir, radost, blagostanje, blaženstvo, bogatstvo i blagoslov. Posljedice loših odluka su rastresenost, briga, stres, sumnja, panika i najčešće grijeh. Na osnovu posljedica pojedinac može prepoznati i preispitati se donosi li u prosjeku dobre ili loše odluke. Primjećujem da je većina danas sklonija izbjegavanju problema i odgovornosti i bježanja od preispitivanja ponašanja, odluka i onog najvažnijeg – savjesti.

Mislim da je prije svake odgovornosti najvažnija ona prema Bogu. Normalan muškarac ima dovoljno obaveza u danu i uglavnom voli imati neki raspored u kojem će znati da će ih završiti. Neki default bi bio da je trećina dana rad, trećina spavanje, a trećina razonoda, obitelj, hobiji, društvene aktivnosti. Nije teško uočiti da se pojavom tehnologije taj default malo poremetio. Tako su zadnjih 10-ak godina oblikovane osobnosti koje ne vole rad i kvalitetno provedeno vrijeme. Pored toga što je način života uopće postao uglavnom sjedilački, a zbog nedostatka volje za fizičkim radom ili barem aktivnostima, pretjerano spavanje i, recimo, igranje igrica uvelike ruše sliku muškarca i odmiču ga od figure sigurnosti kakvu jedna žena traži.

Možemo mi govoriti kako se vremena mijenjaju i kako su u odnosu na prije druge stvari bitne, ali one osnovne – ljubav, odlučnost, konkretnost, djelovanje, sigurnost – vječite su osobine važne ženama. U protivnom za posljedicu imamo odnos pun nezadovoljstva, prigovaranja i nesigurnosti, a zatim i očaja koji potiče bespotrebno pravdanje. Dovoljno je promatrati svetog Josipa koji je jako kvalitetno organizirao svoje vrijeme. Imao je prostor u kojem je radio. Imao je vrijeme koje je posvetio Mariji. Imao je vrijeme u kojem je poučavao Isusa i brinuo se o njemu. Imao je i vrijeme u kojem je spavao i odmarao. Imao je vrijeme za sebe odnosno vrijeme koje je posvetio Bogu. Siguran sam da ovo zadnje vrijeme nije ostavljao za kraj dana i za usput nego je znao točno određeno doba u kojem će zastati i obratiti se Bogu, osluškivati svoje srce i odlučivati za dane ispred. Kao da je Josip znao ono što je Pavao govorio Filipljanima: „Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati“ (Fil 2, 13).

Dakle, Josip je u svojoj odgovornosti prema vremenu bio odgovoran prema Bogu i posljedica je da je bio savršen muž i tata. Znao je da je vrijeme dragocjeno. Znao je da mora raditi da bi prehranio svoju obitelj. Možda je i on nekad htio malo odmoriti i nije mu se dalo raditi neki dan ili ga je tmuran i kišovit dan zadržao u toplini doma. Ali je cijenio darovanu priliku u kojoj može ispuniti svoju svrhu.

Slika potpunog muškarca ne bi bila cjelovita ako on ne bi imao odgovornost prema poslu. Nije dovoljno da ta osobina samo bude naznačena na životopisu nego da bude djelotvorna i vidljiva. Tako bi, primjerice, bilo čudno dolaziti na posao u 8 ako je radno vrijeme od 7.30 ili ići s posla u 15.00 ako je radno vrijeme do 16.00. Ako radite za nekoga, vjerojatno biste dobili otkaz ili niz opomena, a ako ste vlasnik, onda ne ostavljate dobar primjer radnicima koji rade za vas. Odgovornost prema poslu nije vidljiva samo kolegama i radnicima nego i prema obitelji. Pored svake emocionalne, duhovne i tjelesne sigurnosti potrebna je i normalna ona materijalna. Sasvim je normalno biti svjestan da je posljedica odgovornosti prema poslu dovoljna količina novca i sigurnost u brizi za obitelj. Na prvome mjestu svakako mora biti Providnost koja je stvarno u isto vrijeme i jedro i vjetar koji gura to jedro. Važno je predati se toj osobini i primiti je u svoje srce. U pozitivnom kontekstu začarani krug zadovoljstva na poslu, korisnosti u radu i doprinosu, sigurnosti obitelji i zadovoljstva žene čini sliku obitelji aspolutno normalnom.

Odgovornost prema obitelji, postojećoj ili onoj u nastajanju, prema zaručnici ili prema djevojci je iznimno važna. Predbračna i bračna čistoća koja se, Bogu hvala, sve više popularizira među mladim parovima donosi jako puno dobrih posljedica. Uzastopno, povjerenje djevojke prema muškarcu da će biti i ostati čista i sačuvana prerasta u najiskrenije davanje srca pa kasnije i tijela na tako čist način da se zadovoljstvo toga trenutka prenosi na sve ostale segmente života. Mladi koji grade povjerenje na čistoći vrlo svjesno i odgovorno donose odluke. Te odluke bivaju blagoslovljene i donose sigurnost u kapacitet i sposobnost muškarca da sebe potpuno daruje i povjeri svoje djelovanje istoj Onoj Providnosti koja dobre odluke u stopu prati, čuva i nagrađuje. Jako je važno naglasiti da je odgovornost mladića prema tijelu djevojke prva sljedeća kampada temelja zvanog život nakon one odgovornosti prema Bogu.

Strahopoštovanje ili strah Božji kao dar Duha Svetoga dovoljno kazuje koliko nije dobro uvrijediti Boga i koliko je dobro kada Ga svjesno ne želimo uvrijediti. Vrijeđajući svoje tijelo i tijelo djevojke vrijeđamo i Boga, a sebični nagoni koji teže biti zadovoljeni uvjeravat će u suprotno, no bitno je informirati se, upoznati sebe i preispitati koji je smisao veze, odnosa i vremena provedenog skupa. Glavni bi trebalo biti – spasenje. To ne znači da Bog ne želi da mi uživamo, radujemo se, budem prisni, privrženi i da se ljubimo, ali za sve to postoji vrijeme i mjesto, blagoslovljeno stanje srca, duše i uma kad se kaže bračna privola i sakrament ženidbe potvrdi u postelji. Kasnije je dozvoljeno raditi puno toga, ali samo blagoslovljen, a čist trenutak, ne traži više od onoga što je prisutno i više teži da se daruje nego da samo sebe zadovolji.

Bilo bi plitko onda ovu ikonicu s naslovne slike doživjeti samo kao odgovornost prema ispunjavanju termina i težnjom da se bude točan na sastanku, u susretu, na poslu. Ne želi Bog da budemo farizeji u vremenu i zarobljeni moranjem. Želi da budemo slobodni, ali razboriti. Sat je samo sredstvo pomoću kojeg mjerimo vrijeme ili označavamo u kojem smo trenutno položaju u odnosu na Sunce oko kojeg se vrtimo godinu dana, a pomaže nam da sebi organiziramo dan, tjedan, mjesec ili cijelu godinu. I dobro je pridržavati se svojih planova i smjernica. Ali vrijeme je darovana prilika da opravdamo svoje postojanje. Život je isto dar smješten u vrijeme i ne bi bilo dobro kada bi mu omot bio raskomadan, a on s vremenom bačen ustranu i zaboravljen. Potrebno je pažljivo ga otvoriti, cijeniti, cjelivati, ljubiti. Život na zemlji je odbrojan ovim vremenom koje možemo izmjeriti i prilika je da opravdamo svoju odgovornost prema ona tri odnosa koja uvijek spominjemo – onaj prema Bogu, prema bližnjemu i prema samom sebi. U svemu tome treba biti radostan jer je radost obilježje vječnosti i tamo se nadoknađuje. Posljedica dobre odgovornosti je radost. A i Isus kaže: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5, 12).

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.