Fanatični vjernici su obično predmet ismijavanja i sažaljenja među ljudima prosječnih obilježja i ponašanja. Generalno se može reći da je tanka linija između fanatizma i strasti, između opsesivnog ponašanja prema nečemu što smatramo važnim i sabranog uživanja u onom što volimo.
Sport je itekako područje u kojem se ovaj fenomen može razmatrati i na osnovu kojeg se mogu donijeti neki zaključci. Za oko su mi zapele ne tako bezazlene psovke i uvrede upućene od strane katoličkih muškaraca prema ljubiteljima klubova koji nisu njihovi ili prema bilo kakvim oprečnim komentarima koji su naizgled štetni.
Strast može, a i ne mora biti opasna. Opasna je kada preraste u požudu, razvrat, neumjerenost, sebično prisvajanje, pohlepu i, na kraju krajeva, spomenuti fanatizam. Nije opasna ako se njome vlada i ako je se usmjerava u ono što je svojstveno mirnijem karakteru pojedinca kojemu i jest svrha da s drugim čovjekom surađuje, odnosi se prema njemu dobro i da ga po onoj Isusovoj ljubi.
Sjećam se jednog zanimljivog domaćeg filma „Ajmo, žuti“ iz 2001. godine. Likovi Ivek i Kruno najbolji su prijatelji i strastveni navijači „žutih‟, trećeligaškoga nogometnog kluba iz zagrebačkoga predgrađa. Klub ima momčad za drugu ligu, ali ga tište suci. U klub pristiže tajkun koji dovodi novog napadača, potkupljuje suce i dokapitalizira klub. Uskoro se ispostavi da na stadionu namjerava sagraditi farmu činčila. Stari drukeri „žutih‟ u dvojbi su: je li im važnija druga liga ili obraz i stari duh „žutih‟?
Ekonomist Kruno podržava Čabraju i njegove sumnjive metode kojima klub počinje bilježiti odlične rezultate, dok je Ivek skeptičan prema došljaku i njegovu poštenju. Njihova strast je bila usmjerena u dobro jer su se na pomisao da „prodaju obraz“ i prođu u viši rang natjecanja osjećali loše. Voljeli su vrijeme u kojem su mogli otići i podržati svoj klub bez obzira na to što nisu bili pretjerano uspješni. To je bilo kao kad netko ode pecati, planinariti ili na bilo koji zabavan način iskoristiti svojih nekoliko sati odmora.
Ne mogu reći da sam neki strastveni navijač ili sportaš pa me neki možda neće smatrati mjerodavnim. Sigurno je da volim reprezentativne igre i rado ih pratim, a kad su u pitanju klupska natjecanja volim vidjeti kad se netko za koga bismo rekli da je „underdog“ potrudi i probije visoko i dokaže da se snagom volje i iznimnim trudom može postići puno. No imam pravo primijetiti i istaknuti tipično ponašanje prosječnog „strastvenog“ navijača koji već dugo vremena ne izlazi iz nekih okvira i netko tko je uistinu strastven radi takvog ne može doći do izražaja. Brojne psovke i uvrede koje bivaju međusobno upućene zbog razilaženja u navijačkom opredjeljenju očite su i što je najzanimljivije – katolički muževi ili momci su ti koji ih najviše upućuju. Ono što mi kao mali ljudi ne možemo razumjeti jest kompleksnost sustava u kojem današnja nogometna industrija funkcionira. Slijepo vjerovanje bilo čemu radi samog zadovoljstva ili zbog otvorenog prostora u kojem se nudi sloboda za iznošenjem najprljavijih riječi iz dubine srca je u najmanju ruku fanatično.
Pitam se samo – je li vrijedno? Zaista mogu razumjeti kada netko voli nešto svoje. Mogu reći da sam lokal-patriot i da volim svoje mjesto, da volim i pratim lokalni klub, volim znati što se događa, volim podržati uspjehe i razumjeti neuspjehe. Najbrutalniji primjer navijačkog ponašanja može se vidjeti u filmu „Green street hooligans“ koji prikazuje navijače iz engleske Premier lige gdje strast o kojoj pričam upravo prerasta u fanatizam i dovodi do toga da navijačima više nije bitno kako će njihov klub igrati. Oni idu na utakmice s namjerom da se što prije do krvi potuku i dokažu svoju superiornost i u tome trenutku to prestaje biti sportsko natjecanje, a postaje divljačko prepucavanje i to najčešće zbog uvjerenja da se „uličarski“ život svodi na preživljavanje i dokazivanje.
Istina je da su to nekad bili nečiji izbori, ali ne moraju biti naši. Slobodan prostor platforme društvenih mreža nije izlika da se uvrede raznih vrsta i poprilične težine usmjeravaju onima koji misle suprotno. Mediji svojim „clickbait‟ naslovima najčešće provociraju takva prepucavanja i tim psihologa koji je uključen u formiranje takvih naslova „mrsi brk“ brojeći novac dobiven uspješnim postavljanjem mamca na kojeg mi naivni mališani tako olako nasjednemo.
Hoćemo li nastavljati sebi dozvoljavati da nas događaji i aktivnosti iz javnog života oblikuju do te mjere da izgubimo sebe radi nečega što nije u našem dosegu razumijevanja? Jesmo li dovoljno razboriti da možemo suspregnuti svoje strasti i usmjeriti ih na ljubav prema onome što nam je bitno, na prihvaćanje poraza i pružanje ruke pomirenja, na rezervirano postupanje prema mogućnosti da se i u klubu koji volimo događaju razne sustavne malverzacije koje utječu na jako puno stvari? Mi samo želimo biti mali navijači koji vole svoj klub, ali stvar više nije tako bezazlena jer se ne možemo do kraja prepustiti i dovoljno vjerovati. Možda nismo pretjerano razmišljali o tome, ali zlo koje se događa u sustavu širi se i vani i onaj mamac na koji smo nasjeli nas izjeda a da toga nismo svjesni. Od malog navijača postajemo nasilni, nezadovoljni, isfrustrirani prostaci i širitelji mržnje čije nadmetanje nije više u tome tko će glasnije pjevati pjesmu, nego tko će plasirati brutalniji ili uvredljiviji argument.
Opet se pitam – je li vrijedno? Je li naše navijanje za klub koji pratimo preraslo u cijeli naš život? Hoće li taj klub nama donijeti životno zadovoljstvo ili ćemo primijetiti i prihvatiti da se o svakom natjecanju i događanju prestane pričati nakon nekoliko tjedana. Povodljivi smo za brzim i trenutnim informacijama i pred našim očima se neprestano izmjenjuju slike koje ne možemo tako brzo procesuirati. Zamislite da svoje dijete vodite na neku utakmicu koju treba odigrati. Siguran sam da ćete vlastito dijete pripremiti na svakakav ishod. Ako pobijedi, pohvalit ćete ga i možda nagraditi, ako izgubi, ohrabrit ćete ga, utješiti i potaknuti da prihvati da je gubljenje sastavni dio života. U svakom trenutku ćete znati zašto je vaše uzbuđenje tu, zašto je važno i kako ga držati pod kontrolom. Bilo bi nezamislivo otići vrijeđati ili premlatiti roditelje druge djece zbog toga što navijaju za drugi tim ili što se dogodilo nešto neočekivano. U svijetu odraslih se razlikuje to što „dijete“ ili klub kojeg pratimo i volimo nema direktne veze s nama, a pristajemo „drugim roditeljima“ stati na žulj i izvući iz sebe ono najgore.
Je li vrijedno?
Foto: Pixabay
