Puno ljudi misli da će, kad dođe pravi poziv, sve odjednom biti jasno. Kao da će se u jednom trenutku otvoriti nebo i anđeo ti reći: „Evo, to ti je životni poziv: idi!“
Nisam siguran da je za većinu to tako. Bog rijetko daje savršenu sigurnost.
On ne vodi poput GPS-a s jasnim uputama na svakom raskrižju. On vodi poput Oca koji te drži za ruku u magli: ne pokazuje ti sve, ali je uvijek uz tebe. Poziv je više kao jedan bljesak. Osjećaš da si nešto vidio, ali nisi siguran, slijediš ga, a mnogo puta se zapitaš jesi li to umislio.
Ako čekaš potpunu jasnoću da bi krenuo, možda nikada nećeš krenuti. Razlučivanje nikad ne dolazi s garancijom da nećeš pogriješiti, ali dolazi s obećanjem da će Bog biti s tobom i ako pogriješiš.
Vjera ne znači imati sve odgovore. Vjera znači ići korakom povjerenja i kad ne vidiš put.
Nije znala za štalu, za progonstvo, za križ. Ali rekla je: „Neka mi bude.“ To je srce zvanja.
Ne: „Daj mi sve odgovore.“
Nego: „Dajem ti svoje ‘da’ i onda kad ne razumijem sve.“
I ako te strah jer ne znaš sa sigurnošću, znaj da nisi sam. Svi sveci su hodali u vjeri, ne u jasnim proračunima.
Ponekad ćeš imati mir, ponekad sumnje.
Ponekad ćeš osjetiti poziv, ali nećeš znati kako dalje.
Ponekad će ti svi reći da to nije za tebe i baš tad ćeš znati da je.
Ne traži sigurnost, traži pouzdanje.
I kada osjetiš da ti srce gori, kao učenicima na putu u Emaus, možda nećeš još uvijek znati sve. Ali znat ćeš da on ide s tobom.
To je dovoljno. Nećeš biti sto posto siguran. Ali ako budeš išao s njim, bit će sve u redu.
Izvor: Instagram
Foto: Unsplash
