Službeni podaci pokazuju da je između 2016. i najnovijih dostupnih statistika 76.475 Kanađana umrlo putem eutanazije. Budući da brojke svake godine rastu – a podaci za 2025. još nisu objavljeni – procjena da će zemlja 2026. premašiti 100.000 slučajeva smatra se gotovo neizbježnom. Sam tempo je upečatljiv: oko 45 potpomognutih smrti dnevno. Samo u 2024. godini u okviru programa umrlo je 16.499 osoba.
Manje od deset godina nakon legalizacije eutanazije, Kanada se približava pragu o kojem je malo koja zemlja uopće razmišljala: više od 100.000 smrti provedenih u sklopu državnog programa potpomognutog umiranja. Ono što je 2016. započelo kao strogo ograničen odgovor na krajnju medicinsku patnju razvilo se u jedan od najšire postavljenih sustava eutanazije u svijetu, otvarajući etička, pravna i kulturna pitanja koja danas nadilaze njezine granice.
Sustav poznat kao „medicinski potpomognuto umiranje“ (MAiD) uveden je za vrijeme vlade Justina Trudeaua. U početku je bio predstavljen kao usko definirana mogućnost za pacijente suočene s terminalnom bolešću. No od tada se njegov opseg znatno proširio, kako u zakonodavstvu tako i u praksi.
Službeni podaci pokazuju da je između 2016. i najnovijih dostupnih informacija 76.475 Kanađana umrlo putem eutanazije. Uz stalni rast broja slučajeva – i još uvijek neobjavljene podatke za 2025. – procjena da će zemlja 2026. premašiti 100.000 slučajeva smatra se gotovo sigurnom. Tempo je pritom iznimno visok: oko 45 potpomognutih smrti dnevno. Samo u 2024. godini zabilježeno je 16.499 takvih smrti.
Te su brojke dovele MAiD među vodeće uzroke smrti u Kanadi. Prema kritičarima, riječ je već o petom najčešćem uzroku smrti, nakon bolesti poput raka i kardiovaskularnih oboljenja, kao i nesreća – što upućuje ne samo na razmjere nego i na određenu normalizaciju.
Za zagovornike, ovaj program predstavlja napredan model autonomije pacijenata i suosjećajne skrbi. Za kritičare, on označava duboku promjenu u načinu na koji društvo razumije ranjivost, patnju i ulogu države.
Rasprava se dodatno zaoštrila kako su se kriteriji za pristup programu proširili izvan okvira terminalnih bolesti. Ključna prekretnica dogodila se 2021. donošenjem zakona C-7, kojim je pristup proširen na osobe koje pate od kroničnih stanja, čak i kada smrt nije neposredna. Ta je zakonodavna promjena označila odmak od izvorne koncepcije i otvorila prostor za daljnja proširenja o kojima se i dalje aktivno raspravlja.
Među najspornijim prijedlozima je planirano uključivanje osoba čije je jedino temeljno stanje mentalna bolest. Iako je takvo proširenje trenutačno zabranjeno, predviđeno je da stupi na snagu 2027., nakon odgoda uzrokovanih protivljenjem medicinskih stručnjaka, stručnjaka za mentalno zdravlje i većine pokrajinskih vlada. Savezne vlasti su u veljači 2024. pristale odgoditi provedbu, priznajući složenost i osjetljivost tog pitanja.
Istodobno su se pojavile rasprave – još uvijek u početnoj fazi – o tome bi li se pravni okvir u budućnosti mogao proširiti i na maloljetnike, uključujući novorođenčad u ekstremnim medicinskim okolnostima. Iako takva mogućnost trenutačno nije dopuštena kanadskim zakonodavstvom, sama činjenica da se o tome raspravlja pokazuje koliko se diskurs promijenio u manje od deset godina.
Javna rasprava postaje sve polariziranija. Glasovi poput Kelsi Sheren tvrde da se program znatno udaljio od svoje izvorne svrhe te da potpomognuta smrt više nije ograničena na iznimne slučajeve, nego postaje opcija za osobe suočene s kombinacijom invaliditeta, izolacije, siromaštva ili psihološke patnje. Slične zabrinutosti iznose i medicinski stručnjaci, uključujući Jonathana Edwardsa, koji MAiD opisuje kao sustav koji se brzo širi, kako po opsegu tako i po primjeni.
Kanadska vlada, sa svoje strane, uspostavila je savjetodavne mehanizme – uključujući odbore koji okupljaju stručnjake i zagovornike – kako bi procijenila budući razvoj programa. Ta tijela imaju zadatak snalaziti se u složenom prostoru javnih politika u kojem se prepliću pravna dopuštenost, medicinska etika i društvena odgovornost.
Ono što kanadski slučaj čini posebnim nije samo broj smrti, nego i brzina kojom se sustav razvijao. U manje od deset godina zemlja je prešla put od restriktivnog modela usmjerenog na skrb na kraju života do šireg sustava koji uključuje neterminalna stanja i razmatra daljnja proširenja.
Takav razvoj privukao je međunarodnu pozornost, osobito u zemljama gdje je eutanazija i dalje nezakonita ili strogo ograničena. Za neke Kanada predstavlja model individualne slobode; za druge upozoravajući primjer kako se pravne zaštite mogu postupno oslabiti pod društvenim i političkim pritiscima.
Izvor: zenit.org
Prijevod: M. Đ.
Foto: Unsplash
