Sinoć sam se susreo s benediktincem. Pričestio me na misi. Nismo ništa razgovarali, ali mi je puno rekao svojom medaljicom: Ora et labora, Deus adest sine mora. (Moli i radi, Bog pomaže, bez zavlačenja.)
Nit je ovo vodilja reda sv. Benedikta koja vrlo lako isprovocira i potakne na traženje odgovora na pitanja koja i nisu najbolje definirana. Da bih mogao moliti i raditi potrebna je snaga.
Iz perspektive znanosti snagu definiramo kao omjer rada i vremena. Rad je sastavljen od sile na putu. Sila je opet sastavljena od ubrzanja i mase. Ubrzanje, zatim, brzinom u vremenu, a brzina je prijeđeni put u vremenu.
U fizici postoje osnovne i izvedene fizikalne veličine. Osnovne su one koje možemo direktno izmjeriti. Recimo prijeđeni put ili vrijeme. Izvedene su one koje najčešće dobijemo računski jer su, referirajući se na rečenice iznad, simultano sastavljene od osnovnih i stvaraju jednu smislenu cjelinu kada se na ovaj ili onaj način dodaju jedna na drugu. Nemam namjeru držati repeticije iz fizike nego podsjetiti na smisao onoga što je sadržano u našem životu.
U užem smislu snagu možemo definirati kao sposobnost da nešto podnesemo. Oni koji idu u teretanu izmjerit će snagu natječući se tko može koliko podići na benču ili mrtvim dizanjem. Oni koji prolaze različite borbe ili patnje u svojim obiteljima ili sami sa sobom svoju snagu mjere u strpljenju i debljini živaca. U svakom slučaju i ova – ljudska snaga – također podrazumijeva nekakav rad u vremenu. Atlete će uporno i ustrajno trenirati da bi se osnažili. Oni koji podnose različite teškoće će možda moliti. Možda će i raditi i moliti da bi osnažili i dušu i tijelo.
Zanimljivo je da latinski glagol „laboro“ znači ‘raditi, trpjeti, bolovati od, truditi se, naprezati se’. Da bi bilo izvedivo raditi, potreban je trenutak u kojem to možemo – potrebno je vrijeme. Ne samo ono mjerljivo koje možemo smjestiti u minute, sate, dane ili mjesece, nego vrijeme kao stanje koje je zapravo prilika.
Mnogi mladići su danas u nemogućnosti dostići snagu koja bi im realno bila potrebna. Ali nije problem samo u roditeljima koji djecu često zanemare, ili sami nisu sposobni prenijeti im sposobnosti potrebne za život, ili ih izoliraju od privrženosti stavljajući ih u vrtiće da bi oba roditelja išla raditi, gdje zgrćući novac, a razgrćući priliku za ljubav, misle da nekom igračkom mogu to nadomjestiti, ili ih stavljaju pod stakleno zvono iz straha da im se nešto ne dogodi, čime hendikepiraju dijete u svakoj situaciji u kojoj se trebaju suočiti pa slušamo kako se kod osnovnoškolaca sve češće pojavljuje tjeskoba, depresija, strah. U svakom se ovom slučaju dijete onesposobljava za suočavanje sa životom. Problem je i u nedostatku molitve.
Sjećam se kad sam bio mali da bi me tata tjerao u polje, napajali bismo kukuruz ili želi slamu, kosili travu, i to baš onda kada bi svi moji vršnjaci bili na igralištu, pa bi se katkad rugali što moram ići raditi, a oni su slobodni za igru. Tada sam bio jako ljut na tatu. Danas sam mu jako zahvalan jer je time sačuvao u meni vrijednosti koje smatram ispravnima i potrebnima, vrijednosti kojih je sve manje. Naravno, djecu treba socijalizirati i pustiti ih da budu djeca – da se igraju. Ali ako se radi, ne smije ih se isključivati iz posla, pogotovo ne zajedničkog, obiteljskog.
Normalan mladić, momak, zaručnik, muž, otac, djed će htjeti istraživati, učiti nove stvari, ne samo za osjećaj svoje potpunosti, nego i radi potrebe da se taj osjećaj prenosi. Jamčim da su naši stari, uz to što su znali (i htjeli) raditi (fizičke poslove), jako puno molili s našim mamama i bakama. Tako njihova snaga nije bila samo stečena i građena, nego je bila i darovana. Kao i vrijeme u prilici u kojoj su mogli djelovati.
Ne znam jeste li ikada pokušali igrati obaranja ruke s nekim starijim od sebe, s nekim za koga znate da je proveo život u radu i iznenadili se njegovom žilavošću. Isto tako se možemo naći zatečenima pred strpljivošću, poniznošću i tišinama naših baka pa i iz njihova ponašanja izvući zaključak da su naša prgavost, inat, hirovi i pametovanja jako sebična i površna i isključuju osjećaj za drugoga.
No nije dovoljno biti snažan da bismo podnijeli teške poslove. Potrebno je biti snažan i za nametnuta mjerila svijeta, za izgovore 21. stoljeća, za toleranciju koja oduzima sve što je zdravo i prirodno, za mlakost i malaksalost muževa i isključivost žena.
Sve je manje ljudi koji žele pričati o tome, a pogotovo onih koji jednostavno žele služiti, a trebalo bi biti. O nečem sličnom priča i Petar u prvoj poslanici: „Ako tko govori, neka govori kao riječi Božje; ako tko služi, neka to čini kao snagom koju daje Bog, da se u svemu proslavlja Bog po Isusu Kristu. Njemu nek je slava i moć u vijeke vjekova! Amen.“ (1. Petrova 4, 11)
Ograničeni svjetovnim brigama i zanemarujući činjenicu da svaki ulog u rast snage znači korak bliže spasenju, zaboravljamo smisao postojanja i stavljamo se u okvire onoga što nam je poznato misleći da je to sve što je ikad postojalo. Zaboravljamo Onoga koji je isti onaj glagol – laboro – upotpunio do kraja. A je li to bilo zato da bi bio zanemaren? Nađemo se tako raspadnuti i razbacani na više mjesta u isto vrijeme, želimo dostići više, ostvariti više, posjedovati više, ali koliko je to nezdravo i pogrešno dokazuje činjenica da nemamo vremena. A kako imati snagu ako nemamo vremena? Praktično – tako rad dijelimo s nulom i gubimo se u beskonačnosti koju nijedna znanost ne može definirati i razumjeti. U životu bi to značilo da nema smisla.
Sveti Pavao zato hrabri: „Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, ipak se nutarnji obnavlja iz dana u dan. Jer neznatnost naše časovite nevolje donosi nam još obilnije vječno breme slave; nama koji ne gledamo na vidljivo, nego na nevidljivo; jer vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno.“ (2. Korinćanima 4, 16-18)
I to je ono što je ključno. Nevidljivo koje je vječno upravo je spomenuta prilika koja nam se daje da možemo raditi. Tako snaga više nije mjerljiva nekim jednostavnim i razumljivim jedinicama nego je sastavljena od osnovnih ljudskih potreba i želja, ostvarenih i upotrijebljenih u skladu s Božjom voljom. Psalam 27 izvrsno opisuje primjer muškarca koji se obraća Bogu u molitvi, da ga osnaži, ohrabri, zaštiti i da mu snage da može raditi. Čini se da je i sveti Josip to dobro znao pa je tako bio blagoslovljen najvećom od svih snaga koje postoje – snagom ljubavi.
Sve se svodi na to da ništa nismo sami stekli niti smo to zaslužili. Sve nam je darovano. Ono što je darovano često može i zna biti odbačeno, ali da bi bilo primljeno mora se (moći i znati) otvoriti srce. Tako snaga koju dobijemo postaje potpuna, blagoslovljena i ispunjena. Nije više rezultat naše površnosti i želje za dokazivanjem nego je plod predanja sebe Gospodinu od koga dolazi.
