Naglasak nije na znaku, on može biti različit u različitim prilikama ili u različitim narodima, nego na velikom nutarnjem daru: nositi u sebi Krista i njegov mir i drugima ga prenositi. Samo tako mir može doći i u ovaj naš nemirni svijet za koga molimo i u svakom misnom slavlju.
U svetoj misi, prije same sv. pričesti, nakon što nas svećenik podsjeti da nam je Isus darovao svoj mir, i zamoli ga da i svojoj Crkvi daruje „mir i jedinstvo kako je volja tvoja“, tj. Isusova, poziva vjernike riječima: „Pružite mir jedni drugima.“ U misnoj knjizi, misalu nakon te kratke rečenice stoji točka. Međutim, svećenik to izgovara kao zapovijed, i to u ime Isusovo, jer u njegovo ime i po njegovoj ovlasti predvodi svećenik sv. misu s okupljenim Božjim narodom, dakle on tu koristi Isusovu vlast.
To znači da bi tu umjesto točke trebao biti uskličnik jer nakon naredbe dolazi uskličnik: „Slušaj!“, „Učini to!“, „Pruži ruku!“ Nije to samo pitanje pravopisa, nego mnogo dubljeg sadržaja. Isus to traži, Isus to svojima naređuje. Rubrika u misalu tumači da to svećenik (ili đakon, gdje ga ima) čini „ako je zgodno“, a to „zgodno“ odnosi se na prilike; nije primjerice zgodno rukovati se u vrijeme epidemija, pa se to može učiniti na drugi način, recimo blagim naklonom i/li osmijehom najbližima do sebe.
Neki svećenici običavaju reći: „Pružite znak mira jedni drugima!“, no Crkva želi da mi pružamo baš mir, doduše vanjskim znakom, ali mir je puno više od znaka. Znak se može dati (pružiti ruka), a gledati nekuda na drugu stranu „u prazno“, kad ne želiš ni pogledati onoga kojemu pružaš ruku. Pa nisu na sv. misi pregovarači predstavnika sukobljenih strana u nekom ratu kad pregovaraju o miru; mi smo braća i sestre u istom Kristu i u istoj vjeri. Ne želiš li dati mir, ti onda podržavaš nemir i ljutnju, ostaješ u nemiru. Ne želeći pružiti drugomu ruku, pokazuješ da ustraješ u zlopamćenju, zavadi, dakle u zlu. Ono ostaje i u tebi i u onomu kome ne želiš pružiti ruku. Kako nakon toga ići na svetu pričest? Alternativa je uopće ne ići na pričest. Neki tako i učine. A morali bismo se uvijek upitati pa zar mi je ustrajavanje u neoprostu i istjerivanje „pravde“ važnije od sv. pričesti, od Isusa? Kakva smisla ima onda takva sv. misa?
Neki običavaju, ulazeći u crkvu, dobro provjeriti gdje tko sjedi, da slučajno ne bi sjeo/sjela kraj nekoga koga ne podnosi i komu ne želi pružiti ruku. Takvi onda kao da „korigiraju“ Isusa. Jer Gospodin naš reče: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5, 23-24; usput: i ovdje bi na kraju rečenice trebao uskličnik), a ne reče: „Idi pa dobro razgledaj gdje tko sjedi da ne bi kasnije bio u neprilici!“
Još nešto u svezi s pružanjem mira. Crkva određuje da se ruka u znak mira pruža samo onima do sebe; misnik đakonu ili ministrantu, a ne da ostavi oltar i krene crkvom sa svima se rukovati (valjda to vrijedi i onda kad u prvim klupama sjede državni i politički uglednici), a svi sudionici sv. mise također samo onima do sebe. Nije to prilika da se izgrliš i izljubiš s pola crkve i usput priupitaš za zdravlje i za obitelj s nekim, niti da se nekomu nešto čestita, pa makar i crkveno vjenčanje (za sve to ima vremena nakon sv. mise, bolje izvan crkve, nego u njoj), to je primanje Kristova mira svih sudionika jednoga euharistijskog slavljenja našega Gospodina i njegovo prenošenje drugima. Valja sačuvati sabranost prije sv. pričesti.
I ne zaboravimo: naglasak nije na znaku, on može biti različit u različitim prilikama ili u različitim narodima, nego na velikom nutarnjem daru: nositi u sebi Krista i njegov mir i drugima ga prenositi. Samo tako mir može doći i u ovaj naš nemirni svijet za koga molimo i u svakom misnom slavlju.
Izvor: nedjelja.ba
Foto: Unsplash
