Već na prvim stranicama Knjige Postanka čitamo o grijehu i čovjeku koji zlorabi danu mu slobodu. Nećemo pogriješiti ako povučemo paralelu između prvih ljudi i današnjeg čovjeka kada kažemo da s teškom mukom prihvaća Boga i njegov poziv na obraćenje.
Čovjek je religiozno biće, a nijekanjem te radikalne istine, on tu stvarnost ne pobija, već tone u ponor iz kojega ne želi izaći, a često nije niti svjestan da se tamo i nalazi. Kako to znamo? Čovjek traži i čezne za duhovnim iskustvom (iako nije pripadnik neke religijske zajednice). Zaključak je stoga jasan – svaki čovjek je religiozno biće. Današnja raznovrsna „duhovna ponuda“ u prilog stoji tome.
Ukoliko je čovjek religiozno biće (tražitelj duhovnog sadržaja), tada i religije imaju smisla. Pa opet, kako objasniti toliki otpad od Boga? Kako objasniti tolike napade na Crkvu, toliki broj ateista i agnostika? Zanimljivo je i to da ateizam pretpostavlja biblijsku sliku svijeta. Na tom tragu, posljedicu grijeha možemo promatrati kao i svojevrsnu pobunu protiv Boga – napose na svjesnoj razini. No ukoliko čovjek nije u odnosu s Bogom, pojam grijeha za njega nema nikakav značaj, jer – ukoliko nema Boga, tada je sve dopušteno.
On, unatoč negiranju Boga, njega biva potreban (još i više) i od Boga čineći ono što On nije postaje idolopoklonik. I opet, Sveto pismo pokazatelj je toga kako se povijest ponavlja, jer se tako nešto dogodilo i kad su Izraelci čekajući Mojsija napravili sebi zlatno tele. Klanjajući se bogu (idolu), a ne Bogu čovjek ne može biti u zajedništvu s njime, ne jer Bog to ne želi, nego jer je stvarnost grijeha takva da iz njega proizlaze posljedice (zbog čega ga Bog i poziva da ne čini grijeh).
Foto: Unsplash
