Vilnius će 2026. godine biti domaćin Apostolskog kongresa milosrđa, događaja koji, od samog početka ove pobožnosti, ima za cilj promicati ne samo susrete i slavlja, već i konkretno iskustvo milosrđa u molitvi, sakramentima i svakodnevnom životu.
U uskoj popločanoj ulici u starom gradu Vilniusa, hodočasnici i lokalno stanovništvo ulaze u svetište koje rijetko zatvara svoja vrata. Mnogi kleče pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom; drugi s divljenjem gledaju u originalnu sliku Isusa od Božjeg Milosrđa koja se nalazi unutar svetišta.
U lipnju 2026. Vilnius će biti domaćin Apostolskog kongresa milosrđa, koji će privući katolike u grad u kojem je, preko svete Faustine Kowalske i njezina ispovjednika, blaženog Michała Sopoćka, pobožnost poprimila vidljivi oblik i počela se širiti.
Za mnoge katolike to će biti prilika za putovanje u grad usko povezan s pobožnošću prema Božjem milosrđu i za molitvu na mjestu gdje je poruka poprimila vidljivi oblik prije nego što se proširila po svim kontinentima.
Međutim, ako pitate one koji su najbliži ovoj pobožnosti čemu zapravo služi kongres, oni govore o obraćenjima, ispovijedima i izgradnji temelja milosrđa u našim društvima koja se mijenjaju.
Dva glasa u Vilniusu nude nam uvid u ovu dublju stvarnost: otac Povilas Narijauskas, rektor vilniuskog svetišta Božjeg Milosrđa, koje ostaje otvoreno kako bi hodočasnici mogli učiniti više od pukog prolaska; i sestra Marcelina Weber, majka poglavarica samostana Sestara Božjeg Milosrđa u Vilniusu, čija zajednica štiti i promiče pobožnost kroz molitvu, služenje i svakodnevna djela milosrđa. Oboje su razgovarali s Omnesom o svojoj viziji milosrđa.
Utočište za boravak
Otac Povilas je primijetio koliko brzo hodočašće može postati popis stvari koje treba učiniti. Tijekom mise, grupe ponekad dođu, pogledaju sliku, fotografiraju se i odu. „Možda će reći: ”Oh, bio sam u svetištu. Vidio sam izvornu sliku”“, kaže. „Ali nije stvar samo u tome da je vidimo. Moramo i provoditi vrijeme s Njim.“
Vraća se frazi koja služi kao zaštitna barijera za pobožnost: „Slika nije samo za pokazivanje.“ Svetište ostaje otvoreno 24 sata dnevno kako bi se ljudi mogli vratiti u bilo koje vrijeme kako bi molili kada osjete Božji poticaj da to učine.
U razgovoru, otac Povilas ne tretira milosrđe kao apstraktnu temu za konferencije. On se uvijek iznova vraća praksama koje svetište omogućuje: stalna molitva pred Presvetim Sakramentom, vrijeme za ispovijed i svakodnevne mise tijekom dana. Brine se da bi velika okupljanja mogla ostaviti ljude impresioniranima, ali nepromijenjenima, te se nada da će kongres naučiti hodočasnike da ostanu s Gospodinom nakon što program završi i emocije se slegnu.
Milosrđe u sakramentima
Kad otac Povilas govori o Božjem milosrđu, usredotočuje se na euharistiju. „Ono što mi donosi najviše radosti i dalje je sveta misa“, kaže. „Za mene kruh postaje Njegovo Tijelo. Ne dajem samo kruh. Dajem ljudima pravog, živog Isusa. To je i dalje čudo.“
Svakog dana u tri sata, redovnice se okupljaju na molitvu u svom samostanu. Međutim, često ih prekidaju hodočasnici koji zvone na samostansko zvono, nadajući se da će moliti u istoj kapeli u kojoj je molila sveta Faustina. Prekid je značajan. Prekida tišinu, remeti njihovu sabranost i prisiljava sestre da biraju između zaštite svoje osobne molitve i odgovora na tuđu čežnju. Milosrđe, dakle, postaje izbor koji dolazi s cijenom. „Što je važnije“, pitaju se, „ostati s Isusom ili biti milosrdan prema ovoj osobi koja zvoni?“ Redovnice uvijek odgovaraju na zvono.
Njegov argument nije da molitvu treba napustiti, već da molitva treba stvoriti srce sposobno za milosrđe suočeno s nepredvidljivošću života. Milosrđe, objasnio je, često se prakticira odabirom blagog strpljenja i tihe ljubaznosti umjesto iritacije i grubosti. „Vrlo je lako, ali vrlo važno“, rekao je, jer se ti izbori događaju „cijeli dan“.
Pojasnio je da to milosrđe nije isključivo rezultat osobnog truda. „Sposobni smo za to moleći se: ”Isuse, uzdam se u tebe”“, objasnio je, ukazujući na središnju molitvu pobožnosti kao izvor milosti. Potiče i druge da čine isto.
Tišina koja omogućuje milosrđe
Sestra Marcelina također govori o modernim uvjetima koji mogu ometati milosrđe, posebno o distrakcijama svijeta koje otežavaju čuti Božji glas. Njezina kongregacija aktivno je uključena u Svetište Božjeg Milosrđa. Tamo, objašnjava, tišina je stalna. „Tišina je u ovom trenutku vrlo važna“, kaže, jer „naša srca i duše trebaju vremena da slušaju Boga.“
Njezino zapažanje ima praktične implikacije za kongres. Hodočasnik može prisustvovati svim govorima i ostati nepromijenjen ako nikada ne nauči slušati Božji glas. Po mišljenju sestre Marceline, milosrđe počinje prije nego što zazvoni zvono na vratima i prije nego što se odvije težak razgovor; počinje kada osoba dopusti Bogu da govori i dopusti tom glasu da omekša njihovo srce.
Nakon što hodočasnici odu
Oba glasa i dalje se usredotočuju na Božje milosrđe kao oblik formacije koji se ne može delegirati ni na jedan događaj. Otac Povilas želi da pobožnost postane svakodnevna molitvena rutina i sastavni dio sakramentalnog života; sestra Marcelina želi da milosrđe utječe na naše svakodnevne odluke i način na koji se odnosimo prema drugima. Hodočasnicima govori da „otvore svoja srca“ i dođu spremni primiti.
Ako se te navike ukorijene, kongres se neće pamtiti samo po onome što se dogodilo u Vilniusu, već i po onome što se dogodilo nakon toga: jesu li se ljudi vratili kući sposobniji ostati s Kristom i spremniji susresti bližnjega s milosrđem koje su besplatno primili.
Izvor: omnesmag.com
Preveo: M. Đ.
