Kako bismo razumjeli međusobni odnos kulture i evangelizacije važno je razumjeti poveznicu između kulture i religije.
Kultura i religija međusobno se isprepliću i jako ih je teško odvojiti jednu od druge. Svaki religijski kult razvila je neka kultura, već otpočetka svijeta kao bi sebi objasnila prirodu oko sebe i pojave u njoj. Za primjer možemo uzeti kršćanstvo kao primjer religije. Ona nastaje kao i sve ostale u točno određenom kulturno-povijesnom prostoru i vremenu među Židovima koji slijede Zakon koji je Mojsije primio od Jahve. U njemu su propisana jasna pravila ponašanja u cijelome društvu, odnosno kultura toga naroda.
Povijesni Isus i sam Židov govori Židovima, ali uskrsli Krist obuhvaća svakoga čovjeka svojom eshatološkom porukom. Tako nastaje nova kultura kojoj je temelj univerzalnost pojave Isusa Krista u povijesti i njegove poruke radosne vijesti. Tek sada kada znamo navedene činjenice možemo krenuti gledati kulturu kao put evangelizacije.
Kako bi vjera bila „prihvaćenija“, ona ne treba biti nešto izvanjski nametano jer u tom trenutku ona koristi manje ili veće nasilje i postaje prisilna. Vjera je najbolje prihvaćana kada se iznutra „interkulturira“ s ljudima. To vidimo i u samom primjeru Isusa Krista i njegovom pristupanju onima koje je susretao.
Papinsko vijeće za kulturu 2006. godine izdalo je dokument Via pulchritudinis, a upravo je taj put ljepote odgovor na pitanje kako Crkva u današnjem svijetu i vremenu može dopirati do svakoga čovjeka. Taj put ljepote „ne može se svesti na neku filozofsku doktrinu, ona je put srca, a ne uma, i baš takva omogućuje preobrazbu duše.“
Nova evangelizacija
Nova evangelizacija treba biti dijalog jer zahtijeva shvaćanje čovjeka kao cjeline različitih dijelova: tijela, duše i duha, osjećaja i razuma. Korijen te evangelizacije ne smije biti monolog nametanja koji bi čovjeka zatvorio u okvire, jer dijalogom ona će uspjeti zadovoljiti potrebu čovjeka da izađe iz sebe, da se potpuno može otvoriti otajstvu i transcendentnome te ga usmjeriti i dati mu Boga.
To je cilj nove evangelizacije koja se provodi putem ljepote. Kako bi nova evangelizacija mogla plodonosnije ući u društvo treba uočiti oba suprotna pola suvremene umjetnosti. Na jednom kraju nalazi se estetika ružnoće, a na drugom estetika kiča. Zato kršćanstvo treba nove naraštaje intenzivno odgajati u kršćanskom moralu, etici i estetici te bi to trebalo kulturu ponovno dovesti na temelje lijepog i dobrog.
Zato papa Ivan Pavao II. svoje pismo umjetnicima završava riječima: „Svakoga bih htio prisjetiti da prisni savez između Evanđelja i umjetnosti oduvijek, bez obzira na funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga i istodobno u otajstvo čovjeka.“
Foto: Unsplash
