Jesu li subliminalne poruke stvar prošlosti? Sve se više čini da jesu. Štoviše, u posljednje vrijeme svjedoci smo toga da su sve češći eksplicitniji prikazi, samo, naravno, pod skrivenim motivom. Kao da se zlo više ne krije, već se naprotiv otvoreno prikazuje, ali na vrlo lukav i perfidan način.
U prilog tome ide i jedna od najnovijih serija za djecu i mlade, Pauline. Radi se o njemačkoj seriji, premijerno prikazanoj 2024. godine, gdje glavnu ulogu ima djevojka Paulina, koja ostaje trudna s Lukasom, sinom ni manje ni više nego samog Sotone. Vrlo zanimljivo, slažete se?
Okultno, a zabavno i vrijedno pažnje. Tim bi se riječima moglo sažeti ono što se može vidjeti u toj seriji. Oni koji imalo razumiju stvari, znaju da okultno i zabavno ne mogu opisivati istu stvarnost. Ako već i opisuju, što ovdje i pokušavaju, jasno je zapravo da se radi o najobičnijem oksimoronu. Ali, svijet je već neko vrijeme kazalište oksimorona.
Zašto ne ostati u drugom stanju prije braka? Zašto se ne povoditi za svojim požudnim željama? Zašto ne živjeti slobodu onako kako ti misliš da je treba živjeti? Nema grijeha, a nema ni Boga, je li tako? I zašto je važno što Crkva ima za reći o bilo čemu?
U tom duhu, svaki komentar ovdje je suvišan, budući da mi vjernici, tobože isključivi fanatici, netolerantni i tvrdoglavi, o tome ne znamo ništa. Ma zapravo, kako bismo i mogli znati, kada moderne i normalne stvari nazivamo pravim imenom – grijehom. Ali, naravno, to zapravo nije grijeh, već pravo na slobodu i ljubav. Tako shvaćena sloboda i ljubav mnoge je odvela u provaliju propasti i smrti, baš kao i djevojku Paulinu.
Svijet demonologije sigurno nije obojan duginim bojama, prepun leptirića iz bajke, čarobnih štapića, smijeha, supermoći i zabave, ali je zavodljiv i spreman prikazati se samo ne onakvim kakav zaista jest. No, to baš i jest alat Zavodnika i Oca laži. Đavlovo najveće oružje je uvjeriti ljude u to da ne postoji, pisao je C. S. Lewis.
Ne, zlo nije zabavno. Ne, taj svijet nije „must have“ ili „must be“. Ne, tu stvarnost ne možeš prikrivati pod krinkom toga kako se osjećaš ili identificiraš. Duhovni svijet je stvaran i vrlo ozbiljan, a zlo prikazano u ovom filmu nije normalno, iako tako izgleda. One s iskrivljenim pojmom slobode i odgovornosti (a takvih je sve više), pojedine scene ove serije lako mogu navesti i na nasljedovanje Paulinina primjera, budući da je taj svijet tako zabavan i moćan, a što je najgore od svega i – dostupan.
Ali, naravno, kako uopće znati da je zlo samo zlo i ništa više od toga, a ne nešto lijepo i poželjno? Zlu se ne mogu dodavati epiteti. Zlu se radije mogu nadodati sinonimi, pa uz zlo možemo koristiti riječi poput lukavost, podijeljenost, opakost, pokvarenost, nemoral, pa i – grijeh.
Koliko god to paradoksalno zvučalo, bijedni pokušaji da demonsko izgleda kao zabavno govori o jednoj drugoj stvarnosti. Ta je stvarnost život bez duhovnosti, a u konačnici bez Boga. Takav je život običan i siv, nepreobražen i na kraju krajeva – dosadnjikav. Kako i neće biti, s obzirom da je svaki čovjek religiozno biće? Analogno tome, sve ono što je suprotno redovitom, posljedično mora biti vrijedno pažnje, a kako nema kategorija dobra i zla (budući da nema Boga), tada to ne može nego izgledati kao zanimljivo i vrijedno upuštanja u isto.
Foto: Unsplash
