Isusovci, osobito sada u vrijeme pontifikata pape Franje, postali su jako kontroverzni, no njihove su izvorne karizme ispunjene neospornom mudrošću koja je potvrđena nevjerojatnim plodovima, osobito za nas muškarce.
Katekizam kaže da su karizme, bile one velike ili male ʽmilosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijetaʼ (KKC 799). Da zaključim, karizme su darovi Duha Svetoga za izgradnju Crkve za dobro svijeta, no koje su to karizme, darovi i milosti isusovaca i kako nam one danas mogu pomoći?
Poslušnost
Isusovci se zavjetuju na poslušnost ne samo svojim nadređenima, nego također direktno Papi. U današnje je vrijeme većina ljudi poslušna samo sebi. Kao katolici mi moramo biti primjer poslušnosti. To znači poslušnost Papi, župniku, supružniku i drugima, ne samo poštovanje autoriteta, nego i ljubavi. Poslušnost i bratsko ispravljanje nisu međusobno isključivi pa stoga poslušnost ne znači neefikasnost ili slabost. Isus je bio poslušan Ocu (Lk 22, 42). Isus je bio poslušan svojoj Blaženoj Majci (Iv 2, 1–12). Isus je čak bio poslušan sekularnim autoritetima (Mk 12, 17) i rekao svome narodu da poštuje židovske autoritete (Mt 23, 3). Isus nije bio slab zbog prakticiranja poslušnost, a nećeš biti ni ti.
Misija
Isusovci su misionari. Oni djeluju u svijetu indiferentni na njegove napasti (ili je to barem cilj). Papa Franjo je rekao kako bi svećenici trebali mirisati kao njihovo stado, a mladim je ljudima rekao da izađu i naprave promjenu u svijetu. Te izjave odražavaju misionarski duh isusovaca. Poput njih svi katolici moraju imati zdrav i pustolovan misionarski duh. Želimo li voljeti i preobratiti svijet, tada ga moramo razumjeti i biti s njime u interakciji, a jedini način da to učinimo jest da budemo u misiji duboko u njemu.
Duhovne vježbe
Sveci često kažu da ako ne rasteš u duhovnosti, nazaduješ. Nema sredine. Ignacije je razvio svoje duhovne vježbe kao intenzivnu jednomjesečnu duhovnu obnovu kako bi ljudi rasli u svom odnosu sa Isusom. Tjedna misa i dnevna molitva su sjajne. Međutim, ako sam sebe duhovno ne izazivaš u duhovnim programima kao što je Exodus 90 (hrvatska verzija: Exitus, op. prev.), tada ti vjerojatno nazaduješ ili, u najboljem slučaju, osciliraš – malo nazaduješ pa malo napreduješ, bez ikad ikakvog pravog napretka. Mi se moramo redovito duhovno izazivati. Moramo vježbati naše duhovne mišiće. Bez muke nema nauke.
Prilagodljivost
Sv. Ignacije bio je vojnik prije nego što je postao svećenik. Vojnici moraju biti prilagodljivi da bi preživjeli. Srce ignacijanske duhovnosti jesu ignacijanske vježbe, intenzivna jednomjesečna duhovna obnova koja je namijenjena za samostane. Međutim, Ignacije je brzo uvidio da te duhovne vježbe ne može proći većina ljudi jer ne mogu napustiti svoje životne obveze kako bi proveli čitav mjesec u samostanu pa je učinio ono što bi učinio svaki dobar vojnik. Prilagodio je svoje duhovne vježbe u vježbe za ʽkod kućeʼ koje ne zahtijevaju od sudionika da odlazi u samostan na mjesec dana. Umjesto toga, sudionik svakog dana odlazi na metaforičku ʽduhovnu obnovuʼ unutar stvarnost svog vlastitog života pomoću razmatranja, molitve, meditacije i Svetog pisma. Mi, katolici, moramo biti poput vojnika. Moramo se prilagoditi kako bismo preživjeli na kozmičkom duhovnom polju.
Razlučivanje duhova
Ljudi donose užasne odluke. Provedite samo 15 minuta gledajući ili čitajući novosti i shvatit ćete što time mislim. Neki od nas žive u vrsti intelektualne ili moralne tuposti. Druge pak svladava kompleksnost dnevnog života. Svi mi trebamo način kako bi naše odluke natopljene molitvom vodio Duh Sveti. Ignacije je razumio da nam Bog govori u našim čežnjama, utjehama (radost ili mir) i samoćama (strah ili nemir). Razvio je razlučivanje duhova kako bi pomogao ljudima da donesu dobre odluke u skladu s Božjom voljom. Ako niste upoznati s razlučivanjem duhova, trebali biste to proučiti. Ignacijeva izvorna pravila napisana su prije skoro 500 godina pa bi danas ona možda bila preteška za čitanje, no postoji mnogo modernih knjiga koje diskutiraju razlučivanje duhova korištenjem suvremenog jezika. Katolici moraju uvijek moliti i razlučivati svoje odluke.
Aktivna kontemplacija
Kada ljudi razmišljaju o kontemplaciji, oni tada zamišljaju redovnika koji moli u tišini u staroj kapelici iza zidina nekog udaljenog samostana, no Ignacije je podučio isusovce da budu u aktivnoj kontemplaciji. Aktivna kontemplacija ne znači samo kontemplaciju o Bogu u tišini ispred Presvetog oltarskog sakramenta, nego i kontemplaciju o Bogu prepoznavajući ga svuda oko nas u našem aktivnom životu – u ljudima, umjetnosti i prirodi – u svim dobrim, istinitim i prelijepim stvarima koje susrećemo svakoga dana. Većina se katolika ne može zaključati u samostanu kako bi molili u tišini ostatak svoga života, ali većina nas može i mora naučiti biti u aktivnoj kontemplaciji tako da učinimo svijet svojim samostanom, tj. tako da živimo svjesni stalne Božje prisutnosti svuda oko nas.
Egzamen
Ignacije bi se vjerojatno složio sa Sokratom koji je rekao kako ʽneistražen život nije vrijedan življenjaʼ. Ignacije je učinio Egzamen važnim dijelom ignacijanske duhovnosti. Egzamen se može provesti na različite načine, ali najosnovniji koraci koje navodi Ignacije su: (i) zahvalnost, (ii) molba za milost spoznaje svojih grijeha, (iii) pregled proteklog dana, (iv) traženje oprosta i (v) molba za sutrašnje milosti, nakon čega slijedi Očenaš. Egzamen je predviđen da se provodi jednom na dan, obično navečer, ali se on može provesti i ujutro pa i više puta dnevno. Kada se uključimo u egzamen, lakše je vidjeti kako Bog djeluje u našem životu, a mi dobivamo bolje razumijevanje naše životne priče. Katolici moraju redovito proučavati svoj život u molitvi kako bi razumjeli gdje su bili, gdje se sada nalaze i kamo su se zaputili.
Herojstvo
Prije svog obraćenja, Ignacije je uživao u čitanju priča o viteštvu i romantici. Zamišljao je da će postati slavan vojnik i oženiti prelijepu plemkinju. U osnovi je Ignacije htio biti heroj prema mjerilima svijeta. Dok se oporavljao od teške ozlijede noge koju je zadobio u bitci protiv Francuza u Pamploni, Ignacije je čitao knjige o životima svetaca i o Isusovu životu. Bio je opčinjen tim pričama. Ignacije je nastavio čeznuti za herojstvom nakon svog obraćenja, ali ne više svjetovnim herojstvom. Nakon čitanja o Isusu i svecima, Ignacije je želio postati heroj pun vrlina. Svetac. Želio je činiti veću pokoru i veća djela od sv. Franje Asiškog i sv. Dominika. I vjerovao je da će to moći. Taj aspekt Ignacijeve osobnosti pun je značenja za nas, ali ono što je najvažnije za današnje katolike da razumiju jest da mi ne bismo trebali samo čeznuti da budemo sveci, nego i vjerovati da je to moguće, jer sve je moguće po milosti Božjoj.
Strah u njihovim srcima
Od njihova osnivanja prije skoro 500 godina, isusovci su gradili zajednice i utemeljivali škole diljem svijeta, uključivali se u rad da pomognu siromašnima, služili kao vjerni savjetnici moćnim vladarima itd. Usprkos svem dobru koje su činili, isusovci su izazivali jake reakcije od svojih suparnika. Ja to smatram jako znakovitim. To je ono što vojnik može nazvati vrijednom ʽinformacijomʼ.
Nakon gašenja njihova reda, a zatim i ponovnog otvaranja od strane Crkve, naš je drugi predsjednik, John Adams, o isusovcima rekao sljedeće:
ʽNe sviđa mi se povratak isusovaca… Hoćemo li imati njihove redovite rojeve ovdje, u tolikim krinkama koje si samo kralj cigana može zamisliti, odjevene u tiskare, publiciste, pisce i ravnatelje škola? Ako je ikad postojala vrsta ljudi koja bi zaslužila prokletstvo na zemlji i u paklu, tada je to Loyolina družba. Pa ipak, naš sustav vjerske tolerancije potiče nas da im ponudimo azil.ʼ
Također je rekao:
ʽTa družba (isusovci) je bila veća nesreća za čovječanstvo od francuske revolucije ili Napoleonove tiranije ili ideologije. Ona je smetala napretku reformacije i poboljšanju ljudskog uma u društvu mnogo duže i fatalnije.ʼ (…)
Ovo su riječi jednog čovjeka, Johna Adamsa, ali one odražavaju prevladavajući stav više od samo jednog ʽprosvjećenogʼ i ʽslobodnog misliocaʼ koji je profitirao od ove zemlje i mnogih ljudi danas. Te izjave vidim kao medalju časti za isusovce. Ljudi ih mrze ne samo zbog toga što su jednostavno isusovci, nego zbog njihova uspješnog rada za Crkvu (koja, možda, prečesto ima drukčije ciljeve od svijeta) i njihove lojalnosti Papi. Svaki katolički individualac ili skupina koja udari strah u srca Crkvinih neprijatelja, bili oni podrijetlom iz svijeta politike ili biznisa, bilo da jednostavno imaju naviku klevetanja ili suprotstavljanja Crkvi, moji su prijatelji.
Milosrdan vojnik
Papa Franjo je više od čovjeka. Pogledamo li njegov pontifikat iz perspektive isusovca, otkrivamo kartu koja nam daje tragove kako navigirati duhovnim putovanjem. Bog često radi u paradoksima. Papa Franjo možda je pastoralni papa ljubavi i milosrđa, ali on je također i isusovac. Kristov vojnik aktivne kontemplacije. Možda smo i mi pozvani živjeti ignacijanski paradoks, biti misionarima u našim kućnim župama, otići na duhovnu obnovu kod kuće, pronaći beskonačnost za vježbanje naše vječne duše, uroniti u svijet, no ostati nenavezani na njega, biti milosrdni vojnici.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice: thosecatholicmen.com
Preveo: K.P.
