Foto: Pixabay
Moja je majka imala samo jedno oko. Zbog toga sam je se sramio i pomalo mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je kao kuharica u školi. Jednog dana u osnovnoj školi, došla je vidjeti me. Bilo me užasno sram, jer su mi se druga djeca rugala. Poželio sam da umre i nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad sam još marljivije učio da što prije završim školu i odem od kuće. U tome sam uspio.
Dobio sam stipendiju i otišao u grad na studij. Tamo sam se oženio, zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog dana pred vratima se pojavi moja majka. Došla je posjetiti me i po prvi put vidjeti svoje unuke. Kad su je djeca vidjela, počela su se smijati. Opet me obuzeo bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao s kućnog praga. Rekao sam joj da je više nikad ne želim vidjeti. Ona je samo smireno odgovorila “Oprostite, izgleda da sam pogriješila adresu“ – i otišla.
Nakon nekoliko godina dođe mi pozivnica da se odazovem susretu učenika škole u svojem rodnom mjestu. Odazvao sam se i nakon susreta odlučio sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu kuću i majku, no obavijestiše me da mi je majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.
Uručiše mi i njeno pismo: „Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na susret u školi. Ja se možda neću moći dići iz kreveta i doći te vidjeti. Oprosti što sam te u tvom životu znala dovoditi u neugodne situacije. Ne znam znaš li, ali kad si bio dijete, u prometnoj si nesreći ostao bez jednog oka.
Nisam mogla podnijeti da moje dijete svijet gleda samo jednim okom pa sam ti dala svoje. Bila sam presretna kad je operacija uspjela i ponosna na sve tvoje uspjehe. S ljubavlju, tvoja majka.“
Vjerojatno ste već negdje pročitali ovu priču ili neku od verzija priče. Ona nije samo dirljiva, nego duboka istina o svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili nekoga čega ili koga se sramimo. Ponekad su to roditelji, bližnji, a često neke naše mane i nedostatci. I sve je to na neki način „normalno“ u životu, u smislu da na neke situacije i ljude ne možemo utjecati niti ih birati, ali ono što možemo jest način na koji ćemo se odnositi spram situacija i ljudi koji nas dovode u neugodne situacije, ispunjaju tugom, bijesom ili osjećajem manje vrijednosti.
Čovjek iz priče sramio se svoje majke. A zapravo sramio se samo sebe. Taj osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio sretan, jer čovjek koji se boji ne može biti sretan, niti može sreću pružiti drugome. Živi zarobljen u svom strahu i na svaki šum svojih unutarnjih strahova bježi. Pritom uopće ne razmišlja o tome je li možda u tom svom bijegu nekog pregazio, ponizio, rastužio ili pak duboko ranio.
I ja sam, priznajem, u svom životu imao situacija kada sam se sramio svojih roditelja. Znalo me to teško mučiti. S tim sam se strahovima dosta dugo borio. Pogotovo kad sam i sâm poput čovjeka iz priče otišao u veliki grad. Ne znam jesu li to i moji roditelji primijetili. Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu samo zahvaliti Bogu što me spasio od mržnje i gorčine. Što mi je sačuvao srce od boli koju ništa ne može izbrisati.
Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom životu nikad ne prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza. Može se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode, ali samo pobjeda može osigurati unutarnji mir.
Dragi prijatelji, usuđujem se zvati vas tako, doista samo Bog može čovjeku pomoći u borbi sa strahovima. Živi Bog. Onaj čiji glas nam neumorno i s beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno ponavlja da nas ljubi.
Odabirući temu ove kolumne, a dosta sam dugo o njoj razmišljao misleći na situacije u kojima živite, u kojima svi živimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da vam ovo Došašće bude posebno. Da mu se posvetite što je moguće otvorenijeg srca.
Dopustimo svom nebeskom Ocu da posveti prostore našega srca. Otvorimo Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje rane. On ih ionako zna. Zato i kuca stalno na naša vrata. On ih želi zacijeliti. On to i može. Jedino On to može. Uvjerio sam se u to nebrojeno puta.
Kako u svojim trenutcima radosti i uspjeha, tako i na poseban način u trenutcima muka i poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek iznova.
Neka vam je blagoslovljeno Došašće i neka se u ovo milosno vrijeme u vašim srcima pripravi kolijevka za malog Božića. Njegovim rođenjem svaki je čovjek dobio ničim zasluženi dar – zvati se i biti djetetom Božjim.
Neka naša i srca naših bližnjih ispuni osmijeh malog Božića! Znate li kako on izgleda? Ako dovoljno dugo budete gledali u lice bližnjega, kad-tad će vam se otkriti.
P.S. Hvala svima koji ste pročitali prošlu kolumnu. Obećao sam odgovor na pitanje zašto naziv kolumne – Mali princ. Zato što je ta priča neiscrpno vrelo odgovora na pitanje tko je čovjek i koji je smisao njegova života. No, bit će još prilika podijeliti s vama misli o Malom princu.
Za početak potičem vas da se zapitate zašto se knjiga zove Mali princ. Zato što je to priča za djecu, a i dječak je glavni lik!? Možda.
A možda taj naziv upućuje na dva najčešća osjećaja koji prate naš unutarnji život: jedan je osjećaj da nismo dovoljno vrijedni, da ne zaslužujemo biti voljeni i sretni, da ćemo uvijek ostati nevažni i MALI, a drugi osjećaj je njegova protuteža – osjećaj da sam ja centar svijeta, da sam bolji od svih drugih i da me nitko drugi nije dostojan, jer ja sam PRINC…
I tako nam život prođe u borbi između ta dva osjećaja, između onoga što jesmo, a ne bismo željeli biti i onoga što nismo, a željeli bismo biti.
P.P.S. Evo i jedne moje pjesme. Uživajte!
