Imam osjećaj da vam je prva pomisao, nakon što ste vidjeli ovaj naslov, bila vezana uz naše političare i tužnu stvarnost naše političke scene (scena je baš dobra riječ, jer kako drukčije opisati naš „politički teatar‟ u kojem naši političari konkuriraju „najvećim‟ filmskim zvijezdama za nagradu Oscar). No, to su Isusove riječi iz Markova evanđelja. Nisam mislio kritizirati naše političare, jer moramo ih pokušati razumjeti i pomoći im u njihovom pozivu (najbolje na izborima!). Htio sam vam zapravo skrenuti pažnju na velik događaj koji se događa u ovom prvom mjesecu, a to je molitvena osmina za jedinstvo kršćana.

Jednom prilikom učenik Ivan se „požalio‟ Isusu na nekog čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a nije bio njegov učenik, te mu se pomalo pohvalio pravovjernošću svojih prijatelja, Isusovih učenika, koji su tom čovjeku zabranili da izgoni zloduhe u Isusovo ime, jer nije „odabran‟! Na taj Ivanov izvještaj Isus je odgovorio jednostavnom ljudskom logikom: „Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi‟ (Mk 9, 39).

Oprostit ćete mi što ću sad prekinuti tok ovih misli jer moram podijeliti s vama svoju fascinaciju Isusovim smislom za humor, ali humorom koji svoj temelj ima u mudrosti i radosti. Kad se želim nasmijati i oraspoložiti uzmem evanđelje u ruke i pročitam koji odlomak. Posebno one dijelove koji opisuju razgovore Isusa s farizejima.

I doista, proanalizirajmo ovaj Isusov zaključak. Može li netko činiti dobro ako u njemu nema raspoloživosti za dobrim i bar trunke kreposti dobrote? Složit ćete se da bi to bilo van logike, a mi ljudi itekako robujemo logici. Ali ne onoj Božjoj, nego našoj ljudskoj logici koja je odavno svedena na matematiku, točnije, osnovne računalne operacije zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja. Mi smo izgleda nesposobni razmišljati poput Isusa (za to treba dar, koji je izgleda uspavan, raspoloživosti duha Duhu!), i ne možemo u drugom i drukčijem vidjeti našu nadgradnju, dar, susret koji obogaćuje. Naprotiv, u drugom uglavnom vidimo našeg protivnika, takmaca za bolji i sočniji komad mesa u našoj ljudskoj zbilji (osiromašenoj prirodnog, a oslobođenoj onog divljeg i animalnog!). Teško je nama rimokatolicima vidjeti u protestantima ili pravoslavnima ili u nekoj drugoj kršćanskoj zajednici dar kojim možemo popuniti one praznine koje su nastale našim cijepanjem. Upravo riječ cijepanje najbolje oblikuje tužnu stvarnost Crkve Kristove. Tužni glagol – cijepati!

Sad ću vas zamoliti za jednu malu logičku vježbu po uzoru na Isusovu logiku. Za početak postavit ćemo jedan logički zakon koji ste vjerojatno učili na satima logike u školi, a ako i niste, poznat vam je iz iskustva:

P

ne Q

———————————————————–

Ako P, onda ne Q

 

U drugom koraku postavit ćemo premise da bismo dobili konkluziju:

P Nemam oči

ne Q Ne mogu vidjeti

———————————————————–

Ako nemam oči, onda ne mogu vidjeti!

 

Kako onda možemo reći da ne trebamo oko da bismo bili tijelo? Ili da ne trebamo ruku da bismo bili tijelo? Ne možemo, jer to bi bilo nelogično i, priznat ćemo, glupo! Ne možemo, ako želimo biti učenici Isusa Krista! Ne možemo, ako priznajemo autoritet apostola, a jedan od njih, Pavao, upozorava:

„Braćo! Kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga – Nisam ruka, nisam od tijela – zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho – Nisam oko, nisam od tijela – zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! Ne može oko reći ruci – Ne trebam te, ili pak glava nogama – Ne trebam vas. Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo i većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi‟ (1 Kor 12, 12–27).

 

Možemo li nakon ovih riječi još ustrajati u tvrdokornosti i neposlušnosti Isusovoj zapovijedi i molitvi Ocu da svi budu jedno i reći da nam je ekumenizam nepotreban, da nam nisu potrebni drugi, da smo sami dostojni poziva na život na koji nas je Bog pozvao svojim stvaranjem iz ljubavi? Ako imalo poštujemo zakon logike, na koji se često pozivamo, morat ćemo priznati i dati za pravo Isusu i otkloniti strah koji je u nama da će nas drugi iznevjeriti, da ćemo susretom s drugim i drukčijim izgubiti svoj identitet. Morat ćemo povjerovati Isusovoj logici koji čovjeku prilazi ne sa sumnjom, nego ljubavlju i vjerom u čovjekovu dobrotu i bogusličnost!

Uostalom, biti Isusov učenik nije isto članstvu u nekom elitnom klubu ili bratstvu u kojem smo okruženi sigurnošću čopora i gdje ne moramo misliti na svoj identitet jer smo apsorbirali identitet tog čopora. Naprotiv, biti Isusov učenik znači stalnu potragu za identitetom kroz nesigurnosti i padove, stranputice, grijehe s jedinim blagom i sigurnošću, a to je ona sigurnost nade da je ludost križa ponizila mudrost svijeta! Iz te nade u ludost križa vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu Kristovu, bez obzira na to što se ponekad čini i ponaša na moru ljudske stvarnosti kao „lađa koja propušta na sve strane‟! Ali isto tako ponavljam s onim ocem iz Evanđelja koji donosi Isusu svog bolesnog sina, moleći ga da ga ozdravi ako može, na što mu Isus odgovara da se sve može ako se vjeruje; ponavljam njegove riječi – Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri! (usp. Mk 9, 14–25). Vjerujmo iako, opterećeni ljudskom logikom zbrajanja i oduzimanja, ne vjerujemo da Bog može uslišati svoga Sina da svi budemo jedno kao što su Otac i Sin jedno. (Neki se čak potajno nadaju da Otac neće uslišati svoga Sina!)

Htio sam ovdje završiti svoje razmišljanje, ali mislim da još nešto trebam objasniti. Naime, naslov ovog teksta je na prvi pogled glup i protuslovi riječima koje se nalaze poslije njega. Ne, ne radi se u tom naslovu o pragmatizmu po formuli – daj pa ćeš dobiti ili doslovno – što nas ima više, jači smo. Ne! Ne zaboravite da su to Isusove riječi, a on nikako nije bio političar utilitarističkog tipa. Iskoristio sam ove riječi samo da bi naslov bio provokativniji i da bih mogao upozoriti na još jedan problem kojim smo zaraženi, a taj je da previše osuđujemo, a premalo slušamo i gledamo da bismo donijeli sud ili mišljenje o drugom i drukčijem.

Kada ćemo početi uređivati svoje živote i svijet oko nas prema zakonima Božje logike? Evo nam izazova – molitvena osmina za jedinstvo kršćana!

 

P.S.

Fotografije u tekstu su sa središnjeg molitvenog slavlja Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja je održano u nedjelju 19. siječnja 2019. godine u Stepinčevoj katedrali. Cijelo izvješće, fotogaleriju kao i govore Predvoditelja možete pročitati i poslušati na sljedećoj poveznici: https://bit.ly/37it0uc.

 

#ZvonkoFranc #muževnibudite

Zvonko Franc
Zvonko Franc dolazi iz zagorskog sela Višnjice. Suprug je i otac, diplomirani teolog, radi u službi Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, voditelj je na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji, član Hrvatskoga književnog društva svetog Jeronima, Hrvatske paneuropske unije i Matice hrvatske. U slobodno vrijeme za sebe, a kojeg nema puno, voli čitati, pisati, svirati i skladati. Pjeva kad ga nitko ne sluša, kad želi naljutiti suprugu, razveseliti djecu ili rastjerati goste.