Po svojem sakramentalnom karakteru brak se mora usporediti sa svetim redom. Ostavljajući postrani inherentnu svetost funkcija koje su sadržane u pojmu svećenika (koji po svojoj naravi evocira zaslužene milosti), svećenstvo je – u svom karakteru sakramenta – izvor posebnih milosti, rasadnik milosti. Isto vrijedi i za brak.
Sveti red ne samo da nosi milosti sa sobom, nego on i proizvodi milosti te je kanal posebnih milosti. Na jednak način, brak je počašćen time što je postao jedan od sedam otajstvenih izvora sudjelovanja u božanskom životu.
Brak kao sakrament možda pokazuje najbliži afinitet prema svetom redu jer ne podrazumijeva novo rođenje (kao što to podrazumijevaju sakramenti krštenja i pokore), kao ni usavršavanje tog novog rođenja i saveza s Kristom (kao što to podrazumijeva sakrament euharistije).
Poput svetog reda, sakrament je braka na raspolaganju samo pojedinim ljudima koji prime poseban poziv za njega.
Ovo je izvadak iz knjige „Brak: otajstvo vjerne ljubavi u izdanju Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
