Dugo se nismo čuli i mnogo je toga što bih htio podijeliti s vama, ali u zadnje se vrijeme toliko toga dogodilo što mi oduzima snagu za riječi da bih najradije pobjegao negdje daleko od svake buke i svakoga slova. Ono zadnje, najteže, oproštaj je od moje mame koja je završila svoj ovozemaljski hod.

Vi koji imate to iskustvo susreta sa smrću mame ili tate razumijete dubinu i težinu boli. Razumijete koliko prijeteće djeluje praznina koja se odjednom pojavljuje, kao i razorna bol koju nanose mnogobrojna pitanja bez odgovora.

Naravno, Isusovim je učenicima u tim trenutcima kao melem na raspolaganju snaga Njegovih riječi, svjetlost Nade koja je kadra raspršiti i najcrnji mrak, kao i milina Božje Ljubavi koja suosjeća, koja razumije, koja tješi, pročišćava i ozdravlja.

Pa ipak, bol je tu, jer rastanak s izvorom jedine ljudske bezuvjetne ljubavi na ovome svijetu, a to je roditeljska, majčina ljubav, ostavlja čovjeka sama, nezaštićena. Kida se i posljednja ljudska sigurnost koju čovjek kao dijete ima. Sa smrću roditelja, čovjek postaje siroče idući ususret svojim najdubljim strahovima, od kojih je onaj od vlastite smrti najstrašniji.

I možda ste mi dosad već rekli nešto od sljedećeg – ali ti si vjernik!, imamo Isusa!, imamo čvrsto i neporecivo obećanje da oni koji u Njega vjeruju neće umrijeti!, imamo neiscrpno vrelo snage u euharistiji i sakramentima!, zar ne vjeruješ u to?, zar sumnjaš?…

Ne sumnjam u Boga i Njegovu Ljubav, to je jedino što imam, ali lagao bih kada ne bih priznao da su u svakoj mojoj molitvi ovih dana bile Martine riječi – Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.

No nemojte to shvatiti kao prigovor Bogu. Ne. To je jednostavno jedina molitva koju ovih dana mogu izreći. Da, molitva…

A što mogu drugo osim priznati da sam bez Boga ništa i da ovakav jadan i krhak ne mogu razumjeti Otajstvo Boga. Što mogu drugo u ovim trenutcima osim ugrabiti Boga za Njegovo Srce!? Srce koje mi je dalo majku čije je ovozemaljsko srce prestalo kucati, a koje me bezuvjetno voljelo? Što mogu drugo osim ugrabiti Boga za Njegovo Srce i sada kao siroče zajecati da ne zaboravi na tu bezuvjetnu majčinu ljubav koju sam toliko obilno primao, da je zagrli kao nježna majka i udijeli vječnu radost i mir, brišući sve njezine mane, čisteći prašinu grijeha s njezine duše koja je toliko ljubila radujući se i najmanjem znaku dobra i opraštajući brzinom munje svima, pa i najteže nepravde i boli koje je doživljavala hodeći ovom dolinom suza.

Što mogu drugo, osim podsjetiti Isusa da i On ima Majku, da dobro zna što je to majčina ljubav! Što mogu drugo nego istresti suze u naručje One koja najbolje zna što znači biti majka… Ne preostaje mi ništa drugo nego sakriti se u sigurnost Božjeg Srca i toplinu Srca Njegove Majke.

Za kraj, dijelim s vama pjesmu koju sam napisao svojoj mami kao student odlazeći jednog ljeta na rad u inozemstvo. Gledajući je kako me ispraća s kućnog praga blagoslivljajući me znakom križa kao i uvijek kad bih odlazio, u misli mi je došla i slika budućnosti i dan kad me više neće ispraćati i kad me više neće svojim rukama blagoslivljati znakom križa i kad će mi ostati samo jedna suza…

Taj dan sam doživio, i doslovno na rastanku na odjelu intenzivne njege gdje je ležala u bolima, s mamina sam lica obrisao jednu suzu koju je pustila uz riječi – ZBogom…

Fala ti, Bože, za moju mamu Zoru!

 

 

Foto: privatna arhiva obitelji Franc

Zvonko Franc
Zvonko Franc dolazi iz zagorskog sela Višnjice. Suprug je i otac, diplomirani teolog, radi u službi Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, voditelj je na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji, član Hrvatskoga književnog društva svetog Jeronima, Hrvatske paneuropske unije i Matice hrvatske. U slobodno vrijeme za sebe, a kojeg nema puno, voli čitati, pisati, svirati i skladati. Pjeva kad ga nitko ne sluša, kad želi naljutiti suprugu, razveseliti djecu ili rastjerati goste.