Kajin i Abel prinosili su žrtvu Bogu. Abelova je prihvaćena, a Kajinova nije. Kajin odbija prihvatiti Božju opomenu i, u svojoj ljutnji, ubija brata.
Koja je pouka ove priče? Kad odbijemo Božju korekciju i poziv na dostojno bogoslužje koje Bogu pripada, naše se srce truje. Možda nismo skloni bratoubojstvu poput Kajina; u naše vrijeme „Kajinova strategija“ djeluje suptilnije.
U korijenu Kajinova grijeha stoji tvrdoglavo: „Neka bude moja volja!“ dok prinosi žrtvu. Odbija naučiti dužnost i radost pravoga bogoslužja. Jesmo li sigurni da smo toliko različiti od Kajina?
Kad sam bio mlad svećenik, netko tko je trebao znati bolje rekao mi je: „Sad si nov, pa još ne znaš da s vremenom dodaš ili oduzmeš nešto svoje u misi, da je učiniš ‘svojom’.“ No kao novozaređeni svećenik dobro sam se sjećao da sam prije ređenja položio zakletvu da neću „personalizirati“ misu. Zakleo sam se da ću slaviti prepoznatljivu javnu molitvu Crkve prema nakani Crkve koju je Krist utemeljio. Kad bih „personalizirao“ misu, to više ne bi bila misa — nego moja privatna molitva predstavljena kao misa. To nije ono što Bog zaslužuje niti što njegov narod treba.
Primjer Kajina uči nas zašto se ne smijemo pred oltarom postaviti i reći: „Neka bude moja volja!“ No treba reći i više: sotonska „Kajinova strategija“ navodi nas da opravdavamo svoje „drugorazredno“ bogoslužje. Navodi nas da se pomirimo s lošim propovijedima, banalnom glazbom, siromašnim liturgijskim ruhom, ružnim crkvama i nemarnim obredima. Potiče nas da ustrajemo na ideji „približavanja snižavanjem kriterija“, što su mladi već dva naraštaja odbacili.
Govorimo o euharistiji kao o „izvoru i vrhuncu kršćanskog života“, ali ako podlegnemo toj strategiji, mladi nam neće vjerovati — jer ni sami u to ne vjerujemo. Kad bismo doista bez zadrške vjerovali da je euharistija izvor i vrhunac kršćanskog života, ne bismo kompromitirali obrede niti bismo se zadovoljavali mlakim i površnim bogoslužjem. Slavili bismo Boga svjesni da o tome ovisi sudbina svijeta i stanje naših duša. Sveti Bernard iz Clairvauxa učio je: „Više ćeš dobiti iz jedne jedine mise nego da razdijeliš sve svoje imanje siromasima ili hodočastiš na sva sveta mjesta kršćanstva.“ Kako bi izgledala naša nedjeljna jutra kad bismo to doista vjerovali? A kako bi izgledao ostatak našeg života?
Sveti Ivan Vianney živio je u siromaštvu, ali kad je riječ o onome što se koristi u misi, ništa mu nije bilo dovoljno lijepo. Kako je to drugačije od Kajinova duha!
Fulton J. Sheen pokazuje nam put: zamisli Krista, Velikog Svećenika, kako izlazi iz nebeske sakristije prema oltaru Kalvarije. Već je obukao haljinu naše ljudske naravi, manipul našeg trpljenja, štolu svećeništva, misnicu križa. Kalvarija je njegova katedrala; stijena Kalvarije oltar; sunce koje crveni je vječno svjetlo; Marija i Ivan živi su pokrajni oltari; hostija je njegovo Tijelo, vino njegova Krv. On stoji kao Svećenik, a istodobno leži kao Žrtva. Njegova misa upravo započinje.
Kad bismo tu sliku nosili u duši prije, za vrijeme i nakon svake mise, „Kajinova strategija“ ne bi imala moć nad nama. Ne bismo ništa pretpostavili većoj slavi Božjoj koja nam se daruje u misi i koja nam je pripravljena na nebu.
Izvor: aleteia.org
Prijevod: M. Đ.
