Razgovarali smo s Matejem Lovrićem, 33-godišnjim suprugom, ocem dvoje djece i angažiranim laikom koji već duži niz godina služi u zajednici Arka, zajednici osoba s posebnim potrebama. U našem se intervjuu dotaknuo što je zajednica Arka i što ona za njega znači, ali i kako ga je njegov životni put do nje doveo. Pročitajte!
Tko je Matej Lovrić? Odakle dolazi?
Matej je sin i brat, Marinin suprug i otac trogodišnjeg Rafaela i Sare Marije koja u majčinoj utrobi, raste sada već pet mjeseci. Trebala bi se roditi na sam Uskrs. Prije trideset i tri godine, u Slavonskom Brodu rodio sam se i ja.
Dosta te ljudi prati na društvenim mrežama i upoznati su s tvojim radom i zalaganjem u Arci, no neki ipak ne znaju kako je izgledao tvoj put do same Arke. Reci nam kako je izgledalo i što je obilježilo tvoje odrastanje?
Kao jedan tih i povučen čovjek, svoj život smatram doista skromnim i drugima potpuno nezanimljivim. Nisam osoba od društvenih mreža. Nemam potrebu za njima.
Jednom prilikom molio sam i pitao se koji je uopće smisao toga. Jedno jutro u Arci mi je prišla majka moga prijatelja s intelektualnim teškoćama i rekla: „Matej, znaš, trideset i sedam godina osjećala sam ljutnju što mi je Bog darovao ovakvo dijete. Tada sam, slučajno, naišla na jednu tvoju priču. Moji prijatelji proslijedili su mi nakon toga i njih nekoliko. U svakoj od njih bili ste ti i moj sin. I bio je Bog. Da se on danas mora roditi ponovno, zamolila bih Gospodina da ga još jednom stvori baš ovakvoga. Tek sada, nakon toliko godina, vidim koliki sam dar uistinu primila.“
U razgovoru s tom majkom, shvatio sam koliki sam dar primio i ja.
Osjećam se privilegiran što me osobe s intelektualnim teškoćama i siromasi zovu svojim prijateljem. Meni je to nevjerojatno. To je dar. Dar koji ne želim zadržati samo za sebe. Želim ga dijeliti s drugima.
Nemam potrebu govoriti o sebi. Nego o svojim prijateljima. I o Isusu koji se prerušio u njih.
Prije sedam i pol godina upravo su me oni pozvali na moju prvu večeru u Arku. Ono što se dogodilo za tim skromnim stolom, dok smo se svi primili za ruke moleći Očenaš, za mene je ostalo otajstvo, sve do danas. Kad sam se te večeri vratio u svoj stan, zaustavio sam se ispred ogledala. Stajao sam tamo cijelu noć. I ozdravljao. Duboko.
Imao sam potrebu vratiti se na to jednostavno mjesto. Vratiti se i slušati ih, zajedno s njima moliti, šutjeti, primati sakramente, biti za stolom i lomiti kruh.
Imao sam potrebu otići na posljednje mjesto u društvu. Imam potrebu tamo odlaziti i danas zato što sam siguran da ću tamo pronaći Isusa.
Marija i siromasi jedina su dva puta koja poznajem do Njega.
U određenom periodu života čak si pomišljao oduzeti si život. Zašto? Što je spriječilo tu tvoju misao?
U mojoj osamnaestoj godini doktori su mi dijagnosticirali rijetku srčanu manu. U vrlo kratkom vremenu doživio sam četiri srčana udara. Morao sam se iznenada prestati baviti sportom. Volio sam nogomet. Volio sam trenirati. Kad sam čuo njihove riječi, osjećao sam se kao da mi je netko ukrao život. Nisam se bojao smrti, nego osjećaja da je moj život postao jedan veliki promašaj. Osjećao sam se potpuno bezvrijedno.
Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam se nesvjesno povlačiti u samoću. Imao sam potrebu pobjeći od prijatelja s kojima sam donedavno dijelio terene, od prijatelja u ulici, školi, obitelji, djevojaka, od Boga.
Ta skrivena bol i sve veća depresija koju nisu prepoznali ni moji najbliži potrajala je punih sedam godina. Sve dok je više nisam mogao nositi. Na dan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije odlučio sam si oduzeti život.
Dok sam razmišljao kako to učiniti, naišao sam na Sveto pismo koje sam dobio na dan primanja sakramenta sv. potvrde. Nisam se baš znao koristiti njime pa sam odlučio otvoriti ga nasumično. Bila je to moja posljednja molitva. Moj posljednji vapaj da mi netko kaže kako je vrijedno živjeti.
Nekoliko trenutaka kasnije, od 1814 stranica, moja se ruka zaustavila na dijelu koji govori o susretu Isusa i Mateja Carinika. Zaplakao sam duboko. I nisam se mogao zaustaviti. Kad god se sjetim tog trenutka, plače mi se i danas.
Bio je to trenutak u kojem sam u riječima „Matej, ostavi sve i pođi za mnom‟ primio svoj križ i najveći dar koji mi je itko ikada poklonio. Tada to nisam znao. Ali danas sam siguran.
Taj isti dan koji sam započeo mišlju da si oduzmem život, završio sam na mjestu velike radosti, jednome vjenčanju. U tome pronalazim toliko simbolike.
Sjedio sam tamo nekoliko sati i razmišljao o pogledu koji je Isus poklonio Mateju. Sjedio sam tamo i pitao se kako je moguće da čovjek u jednome pogledu pronađe nešto što je vrjednije od svega ostaloga. Toliko vrjednije da je spreman to ostalo ostaviti – potpuno.
U jednome trenutku moj se pogled susreo s očima djevojke koja je sjedila nekoliko stolova dalje od mene. Zvala se Marina. Nisam Ga tada mogao prepoznati, ali danas znam da sam u tim očima susreo Isusa.
Tvoja veza s Marinom trajala je nekoliko mjeseci, a onda je ona odlučila prekinuti vašu vezu i otići iz tvoga života. Kako je izgledao tvoj život sve dok je nisi opet sreo? Jesi li pomišljao o kakvom drugom pozivu osim o obiteljskom?
Da. Upoznali smo se mjesec dana kasnije. Bila je veliko svjetlo u mome životu. A onda je samo odlučila otići. Nisam joj to nikada zamjerio. Bila je cvijet koji je netko stavio u blato. Da je tada ostala uz mene, blato u mom srcu učinilo bi da brzo uvene.
Nisam je nakon toga susreo pune tri godine. Prije nego smo se rastali, govorila mi je o Međugorju.
Nisam ni sanjao da ću samo nekoliko dana kasnije osjetiti poticaj da krenem u to mjesto. Pješice, iz Zagreba. Nakon susreta s teško bolesnom sestrom u meni se nešto slomilo.
Želio sam joj mnogo puta za života reći da je volim, ali nisam znao kako. Ovaj put bio je moj način na koji sam to pokušao učiniti prvi put.
Vukao sam se cestom dan za danom i nakon samo pola puta odlučio odustati. Srce je htjelo dalje, ali tijelo se predalo. Nedostatak ljubavi u mome srcu duboko me ganuo. Sjeo sam na komad prašine te krvavih i zagnojenih nogu gledao cestu koja se pružala daleko ispred mene. Slomljeni čovjek u meni govorio mi je da ostanem tamo sjediti.
Onaj za kojim sam čeznuo cijeli svoj život hrabrio me da se ustanem. Jedan dio mene znao je da, ako to učinim, moj život više nikada neće biti isti. Znao je da me u patnji koja slijedi čeka Krist. Znao je da ono što slijedi više nema veze s mojom bolesnom sestrom. On bi je ozdravio i bez tih petnaest dana. Baš kao što je i učinio.
Bio je to čin vjere. Dopustio sam Isusu da me povede u drugih dvjesto kilometara patnje u kojima sam susreo ljubav. Kao nikada prije. U toj ljubavi prepoznao sam da je to samo početak. I da je tek tada započelo moj pravo putovanje – življenje evanđelja.
Na toj cesti, u mom srcu, počeo se rađati poziv da postanem siromašni redovnik, obični mali brat. Osjećao sam poziv da odem u samostan. I da svojim siromaštvom uzvratim Gospodinu za ljubav.
Gotovo godinu dana proveo sam u skrovitosti i molitvi. Imao sam potrebu riješiti se stvari koje sam posjedovao i, kad sam konačno ostao s jednim malim koferom, odlučio sam da ću se vratiti u svoj rodni grad. Prije odlaska u samostan, imao sam želju provesti još tri mjeseca sa svojim roditeljima. Želio sam ih zamoliti za oproštenje i zahvaliti što su mi darovali život.
Kako je izgledao tvoj ponovni susret s Marinom? Što je bilo plod vašeg susreta?
Posljednjih četrdeset dana života u domu moje obitelji osjetio sam potrebnim proživjeti u tišini i postu samo o kruhu i vodi. Nisam se opterećivao time hoću li ja u tome uspjeti. Sveti Franjo odustao je od ovakvog posta trideset i devetog dana. Odustao je samo kako njegova braća ne bi mogla reći kako je Franjo poseban. Ta Franjina poniznost moja je čežnja i danas.
Tih četrdeset dana bili su čežnja za da Isus očisti moje srce. I dođe u siromaštvo koje se u njemu nalazilo. Prepoznao sam Ga kada sam saznao da u mom tijelu stanuje tumor. Bio je to veliki blagoslov. Dar za koji sam zahvalan i danas.
Sjećam se kako sam te iste večeri kleknuo pred malu svijeće i pitao: „Gospodine, što želiš od mene? Što doista želiš od mene?“ Šutio sam nekoliko sati, a onda se u toj tišini pojavila djevojka koju nisam vidio tri godine. Bio sam dirnut kako ju je Isus skrio u dubine moga srca. I tamo čuvao čistu sve te godine.
Nakon jednog posjeta bolnici u Zagrebu vraćao sam se autobusom u Slavonski Brod. Dok sam čekao da se putnici ukrcaju, pitao sam još jednom: „Što želiš od mene?“ U autobusu je ostalo još samo jedno prazno mjesto, ono pored mene. Baš tu kartu kupila je Marina. Sjedio sam tamo duboko dirnut. Bilo je lijepo susresti je ponovno. Tako lijepo. Bilo je, ali u meni je još uvijek postojalo duboko poštovanje prema odluci da prije toliko godina ode iz mog života. Odlučio sam da joj se nakon toga ja više nikada neću javiti. Osim ako to ona ne učini sama.
Započeo sam molitvu sv. Josipu kroz devet dana. Trećeg dana primio sam poruku na svoj mobitel: „Matej, voljela bih te vidjeti u Zagrebu, još samo jednom. Naravno, ako to budeš želio.“
Nisam znao što odgovoriti. Nisam imao razlog da u Zagreb dođem ponovno. A nisam imao ni novaca. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bilja je to voditeljica Arke koja me pitala jesam li slobodan doći u Arku 19. ožujka.
U tome pozivu prepoznao sam Josipov zagovor. Dan kada sam trebao doći u Arku bio je upravo njegov dan. U tome pozivu prepoznao sam odgovor na najveću čežnju moga srca. Iako se još nisam ni susreo s Marinom, duboko u sebi znao sam što Gospodin želi od mene. Bio je to trenutak kad sam rekao: „Ne razumijem te. Više nemam ni potrebu. Evo me. Ako je Marina doista moj put u nebo, pomozi nam da živimo sveto. Ti dovrši djelo koje si započeo na dan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, po njezinu zagovoru.“
Honorar za tvoje volontiranje u Arci bio je 2000 kn, a ti već razmišljaš o svadbi, braku i svojoj obitelji. Kako su izgledale tvoje pripreme za brak s uistinu vrlo skromnim iznosom na računu?
U Arci sam prije naših ponovnih susreta volontirao već tri godine. Nekoliko mjeseci prije vjenčanja, otac, koji je vlasnik poduzeća, pitao me jesam li spreman nastaviti njegov put. Istoga tog tjedna, u jednome samostanu, upitan sam da dođem u Arku, sada kao stalni zaposlenik. Plaća koju su mi ponudili iznosila je tih dvije tisuće kuna.
U sebi sam se lomio puna tri dana. Zadnju večer u tome samostanu pomagao sam jednom prijatelju s intelektualnim teškoćama da se okupa. Nekoliko dana ranije povrijedio sam ga snažno. Bio je ljut na mene i nije mi uzvraćao razgovor. Te večeri pitao sam ga mogu li mu pomoći, a on mi je potvrdno odgovorio samo pokretom glave. Dok sam na koljenima brisao njegove noge, pogledao sam u njegove oči i u njima vidio kako mi oprašta. Gledao sam u njegove oči, i odjednom, u srcu ponovno, nakon toliko godina začuo riječi: „Matej, ostavi sve i pođi za mnom.“ Tamo, na tome podu, znao sam da je došao trenutak da prihvatim evanđelje u cijelosti.
Kad sam ga obukao i pripremio za spavanje, pogledao me prvi put u tri dana i rekao mi: „Matej, ti stvarno želiš biti moj prijatelj.“
U mojoj odluci nije bilo nikakva herojstva. Bila je to čežnja da postanem Isusov prijatelj. U srcu je sazrela čežnja da konačno, prije svega drugoga, tražim najprije Njegovo kraljevstvo, a da će sve drugo doći samo od sebe. I da to ne treba biti moja briga.
Bio sam blagoslovljen što sam pronašao zaručnicu koja je zajedno sa mnom željela takav život. Za mene je ta odluka bila odlazak u nesigurno, siguran da će On biti sa mnom. Ta sigurnost prati me i danas.
Samo nekoliko dana prije sklapanja braka, majka jednog prijatelja iz Arke nazvala me i rekla da ima želju darovati mi stan na korištenje kako bih u njemu započeo svoj brak, potpuno besplatno. Besplatno smo tada dobili i auto. Svega drugoga bilo je dovoljno. Često čak i previše.
Što te privuklo k Arci? Po čemu si prepoznao da je upravo ona tvoj poziv? Što je zapravo tvoje poslanje u toj zajednici?
Jednom prilikom slušao sam katehezu o Lazaru. I o tome kako ga je Isus uskrisio od mrtvih. Duboko me dirnula. Kad je Isus odlazio u nečiju kuću, ona se uvijek nazivala po nekom muškarcu. U to doba bilo je to normalno. Tako evanđelja navode kako je bio u kući Zakejevoj, onoj Šimuna Petra.. Kad je odlazio Lazaru, možemo pročitati kako je išao u kuću Marte i Marije. Lazar zbog nečega nije mogao biti nositelj svoga doma. Mnogi vjeruju da je on bio osoba s intelektualnim teškoćama. Lazar je bio Isusov najbolji prijatelj.
Cijelog svog života i ja sam čeznuo da pronađem svoga. U Arci sam ga pronašao. Ime mu je Zdravko.
Ova zajednica doista je jedno maleno mjesto. Život u njoj jako je jednostavan, skrovit, katkad se čini i besmislen. Za one koji u nju dolaze mnogi kažu da su samo još jedni Lazari, oni koji društvu ne mogu dati ništa. Ja sam se uvjerio da postoji netko tko ih tako ne vidi. To je Isus. Znam da svaki dan dolazi u našu kuću. Dolazi kako bi nastavio svoje prijateljstvo sa Zdravkom, ali i sa mnom. Sa svima nama. Kroz to prijateljstvo uči nas kako da budemo jednostavni. Uči nas opraštati. I kako da ljubimo jedne druge.
Svatko u zajednici ima svoju ulogu. Mene je dopala ona „prosjaka“. Nemam baš neke potrebne kvalitete za nju, ali tu sam. Isus u evanđelju kaže da nema veće ljubavi od one kada svoj život daruješ za svoje prijatelje. U toj rečenici ja sam otkrio smisao svog života. U toj rečenici prepoznao sam svoj poziv.
„Umrijeti“ za Zdravka. Siromaha. I brata čovjeka. Umrijeti i gledati kako se mijenjaju životi. Njihovi, ali najviše od svih, moj. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24).
Često kažeš da je Arka za tebe preobrazba srca pa čak i euharistija. Što pod time misliš?
Prije dvije godine, zajednica Božja pobjeda pozvala je Zdravka i mene da govorimo mladima o Arci. Tjedan dana pripremali smo se za taj susret. Na putu prema crkvi Duha Svetoga, prolazeći pored pekare, u meni se pojavio poticaj da kupim mali kruh. Nisam si mogao objasniti zašto. Kad smo stigli tamo, voditelji zajednice imali su potrebu ispričati nam se jer je zbog nepredviđenih okolnosti susret mogao trajati ukupno pola sata. Zajedno sa slavljenjem i euharistijskim klanjanjem. Nisam znao što reći u samo pet-šest minuta. Izašao sam pred mlade potpuno izgubljen, a onda sam se sjetio da sa sobom imam mali komad kruha.
Kad sam ga uzeo u ruke, Zdravko je sam od sebe odlomio polovicu i, podigavši je u zrak, rekao: „Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.‟
Mnogi koji su te večeri sjedili u onoj crkvi rekli su mi kako su u tome trenutku doživjeli jedan od najljepših susreta s Kristom.
U toj crkvi On je i meni otkrio što je zapravo Arka. Ona je jednostavno lomljenje kruha. Kruha ranjivosti, odbačenosti, boli, prijateljstva i velike radosti.
U toj crkvi, dok je Zdravko držao komad kruha u rukama, Isus me naučio još nešto. Dok sam stajao pored njega, mislio sam kako živjeti evanđelje znači živjeti za siromaha. Te sam večeri naučio da živjeti evanđelje, uistinu, znači postati jedan od njih.
Tada svaki susret postaje euharistija.
Tada svaki susret postaje pričest.
Tada svaki susret postaje kruh naš svagdanji.
Jedan prijatelj iz Arke nedavno mi je rekao: „Matej, ma šta se praviš važan. Znam ja tebe. Ti si jedna osoba s mentalnim teškoćama.“ Ne znam jesam li se ikada osjećao tako ponosno kao onda kada sam čuo te riječi.
Arka je za mene poput molitve. Ona nam ne bi trebala biti obaveza. Nego potreba. Ja sam potreban života u njoj.
Danas si otac dvoje zdrave djece. Kako bi ti reagirao kada bi doktori tvome djetetu dijagnosticirali kakvu intelektualnu poteškoću?
Na jednom od prvih pregleda, prije samo koji mjesec, doktorica je supruzi Marini rekla kako postoji velika vjerojatnost da je naša kći Sara Marija dijete koje ima sindrom Down. Kad je uplakana u autu to podijelila sa mnom, ja sam mogao vidjeti koliko mi je Arka uistinu promijenila srce. Osjećao sam duboki mir. Bila je to za mene potvrda da ono što ispovijedam usnama sve ove godine o životima mojih prijatelja s intelektualnim teškoćama, živi doista u mom srcu. U Arci sam spoznao kako je svaki čovjek stvoren savršeno. Onaj bez ruke ili noge, onaj s autizmom, sindromom Down, onaj s teškim oštećenjima mozga.
Kada za Uskrs budem primio svoju kćer u ruke, znam da će mi Gospodin još jednom otkriti tajnu stvaranja. Baš kao što je savršeno stvorio vodu, kopno, zvijezde, tamu i svjetlo, tako savršeno stvorio je i moju kćer. Kakva god da se rodi, on ju je želio takvu. Baš takvu. Ljubljenu do kraja.
Tko bi za tebe bio pravi muškarac?
Onaj koji je vjeran svojoj budućoj supruzi danas, iako je još uopće nije upoznao.
Onaj koji zna kuda ide. Jedino tako za sobom može povesti i one koje su mu darovani. Svoju suprugu i djecu.
Onaj koji zna da je duhovan onoliko koliko je radosna njegova supruga.
Onaj koji voli i brani život. I koji se ne boji malog djeteta.
Onaj koji se ne boji besanih noći, znoja, suza i osmijeha.
Na mome životnom putu veliko ohrabrenje pronalazim u Ivanu Krstitelju. I u svetome Josipu. Svaki dan kad se probudim molim njegove litanije. One su mi putokaz do muškarca kojeg Bog želi za svakoga čovjeka. Tako i za mene.
Razgovor vodio: Krunoslav Puškar
Foto: privatna arhiva obitelji Lovrić
Više o Arci saznajte ovdje.
