Stvarnost današnjeg svijeta i čovjeka ima svoje korijene puno dalje od onoga što se čini. Zašto svijet ima svoju logiku? Zašto ta logika nije evanđeoska? Zašto sustav vrijednosti ima sve manju i manju vrijednost? Mislim da se odmicanjem od Boga čovjek odmiče i od milosnog života.
Na temelju onoga što vidimo kako današnji svijet promišlja i živi, lako je uočljivo da velik broj ljudi ima krivu ili iskrivljenu sliku Boga. Takva (kriva) slika razvija se već u ranom djetinjstvu. Primjerice, ako je dijete imalo oca punog ljubavi prema njemu, na spomen riječi „Bog“, imat će pozitivnu sliku Boga. Jednaka logika vrijedi i za drukčiju stvarnost, ako je otac bio pretjerano strog prema djetetu. Dapače, neugodna iskustva čak mogu rezultirati i pobunom protiv Boga.
Krive slike Boga mogu biti razne – Bog koji je nemoćan, okrutan, trgovački, nepouzdan, a nije strana niti moralizirajuća slika Boga. Ugodno obiteljsko ozračje nužno je za normalan i zdrav razvoj djeteta, a onda i za djetetov religiozni razvoj. Povežemo li ovaj govor s objavom Boga koju nam Krist donosi, lako može doći do raskoraka između te primljene slike Boga i one osobno (negativno) doživljene. U tom raskoraku vrlo lako dolazi do „rješenja problema“, a to je – odbacivanje svega, te pretvaranje slike Boga u zvjersku. C. G. Jung će na tom tragu reći da postoji manjak kontakta između podsvijesti i svijesti, a baš iz podsvijesti provaljuju razne slike božanstva.
Djetinjstvo je psihološki gledano veoma dinamično razdoblje. Osim do sada spomenutih argumenata, važno je reći da djeca imaju i veliku sposobnost imitiranja svojih roditelja, što samo govori o važnosti (vjerskog) odgoja. Kasnije promjene i nadogradnje su moguće, stoga one mogu učvrstiti ili modificirati vlastito iskustvo.
Farizejština i tvrdo srce
Vjerska obmana najčešće se očituje prikrivanjem vlastitih istinskih motiva. Pritužbe na vjersku hipokriziju spadaju u jedne od razloga zbog kojih pojedini ljudi navode svoju vjersku pasivnost. Ova vrsta „religije“ daje joj ružno ime. Na kraju krajeva, i sam Krist je kritizirao farizeje i nazivao ih „obijeljenim grobovima“. U primjerima ovakvih praksa nailazimo i na neprimjerena tumačenja „Božje volje“ te na „pokrivanje“ vjerskim razlozima i odredbama da se čovjeku ne izađe u susret.
U svijetu koji je „moderan“ i „suvremen“, pojam grijeh je relativiziran. Mnogi ljudi tako znaju krivo interpretirati negativne životne događaje u kontekstu povezivanja s vjerom. Osim krive ili iskrivljene slike Boga, ovdje možemo progovoriti i o krivoj slici Crkve. Ukoliko vlada takva slika o Bogu i vjeri, za očekivati je da će čovjek pobjeći od nje. Kako ozbiljno shvatiti govor o Bogu, a onda i o grijehu ukoliko vlada negativno ozračje na sam spomen riječi „Crkva“? Svijet uzima onu sliku koja mu odgovara kako bi imao argumente za prokazivanje, ili pak vidi krivu sliku – pritom misleći da je jedina i ispravna. Primjer toga je religijski fanatizam, koji nema veze sa stvarnošću i koji šteti kako pojedincu kojega je zahvatio, tako i društvu.
Koji je lijek?
Sv. Franjo Asiški je jednom prilikom rekao da je uvijek potrebno propovijedati evanđelje, a ako je potrebno i – ustima. To će reći da promjena počinje od nas samih. Od naših (autentičnih) života. Od naše osobne želje da susretnemo Boga zbog nas samih, a ne kako bismo drugima tovarili terete koje niti sami ne možemo nositi.
Foto: Unsplash
