„Mama, zašto ste se ti i tata razveli?” pitala sam po stoti put. Bila sam navikla čuti je kako odgovara: „Jednostavno više nismo mogli živjeti zajedno.” No ovaj put ona to nije rekla. Bili smo na putu do praonice rublja i mogu se točno sjetiti gdje smo bili kad je odgovorila na pitanje.
„Zato što ti je tata gay.”
„Oh, znam to”, slagala sam, pokušavajući prikriti šok. Nisam to znala. Imala sam 9 godina.
Nisam to znala.
Iako su me roditelji odgajali s kršćanskim svjetonazorom i dobro sam poznavala Bibliju, moj se svijet počeo radikalno mijenjati nakon što mi je otac objasnio zašto spava s muškarcima. Ubrzo su se i tatin stan i naši posjeti počeli mijenjati. U kupaonici se pojavio kalendar većinom golih muškaraca, kao i neke otkrivajuće umjetnine. Bilo je vrlo neugodno posjećivati ga, ali trudila sam se da mi to ne smeta.
Vikendom, kad bih dolazila u posjet, tata i ja odlazili bismo u ulicu Castro u San Franciscu. Bilo je to šareno mjesto i brzo sam shvatila da moram paziti kamo gledam kako ne bih vidjela više nego što sam očekivala. Naučila sam se snalaziti u susjedstvu, znajući koji su gay barovi, a koji lezbijski barovi. Čak sam prisustvovala gay Olimpijskim igrama kako bih bodrila člana obitelji.
Bila sam moderna. Bila sam otvorena uma. Bila sam prosvijetljena.
No bila sam i rastrgan. Kada netko od autoriteta, posebno netko kome se vjeruje, kaže djetetu da je nešto istina, ono će mu vjerovati. Zapravo, to dijete može izgraditi svoj svjetonazor na tim temeljima. Ja sam to učinila. Zbog toga su parade ponosa, sat pričanja priča s drag kraljicom i podučavanje o rodu kao društvenom konstruktu tako podmukli.
Zbog odanosti svome ocu, nikada ne bih podijelila svoje instinktivne sumnje u njegov stil života, a jasno se sjećam da me to uznemirilo. No ipak sam odbacila svoje osjećaje i zanemarila svoju nelagodu kako bih mogla biti kći koja ga podržava. Kako sam rasla, postala sam dobar borac za društvenu pravdu u svojoj školi. Naučila sam stavljati kondome na banane i naučila o važnosti sigurnog seksa, bez obzira na to tko ti je partner. Ja sigurno nisam bila ta koja bi osuđivala.
Moj je tata umro od AIDS-a kad sam imala 17 godina, ujutro, na dan moje maturalne večere. Gledala sam ga kako pati posljednjih mjeseci bez partnera i slušala sam kako izražava svoje žaljenje.
Netom prije nego što se moja mama ponovno udala, ona i ja postale smo katolkinje. No u našoj ultraliberalnoj kalifornijskoj župi bilo je vrlo malo točnih kateheza o tome što Katolička Crkva naučava o ovim pitanjima. Međutim, svakako sam prihvatila ono što sam čula da Crkva uči o spolnosti: otvorenost, toleranciju, prihvaćanje. Očajnički sam tražila način da drugima objasnim ono što Biblija tako jasno kaže, a progresivno krilo Katoličke Crkve spremno mi je u tome pomoglo.
Moje isusovačko sveučilište obavilo je fantastičan posao ne samo opravdavajući, već i slaveći ponašanje moga tada već pokojnog oca tako što je svim srcem prihvatilo i potvrdilo homoseksualni način života. Na mome tečaju o teologiji braka, umjesto da heteroseksualni par govori o njoj, instruktor je pozvao homoseksualni par da dođe progovoriti o svetosti njihova „braka”. Tad sam rekla da mi je jako drago što Crkva mijenja svoje nazadne poglede na homoseksualnost. Međutim, duboko u sebi, takva me je ideja uznemirila.
Ova iluzija promjenjive Crkve traje i danas. U svome nedavnom eseju u Outreachu, o. James Martin, S.J., objašnjava zašto su Pride i mjesec Presvetog Srca Isusova ne samo kompatibilni, već i komplementarni. On tvrdi da naš Gospodin voli svakoga, što je svakako istina. No njegov klimav argument da je Mjesec ponosa nešto što bi katolici trebali slaviti ispunjen je implicitnim odobravanjem homoseksualnih veza. Prvo, kaže: „Zamislite mladu LGBTQ osobu koja nije ni u kakvoj seksualnoj vezi, već jednostavno želi biti prihvaćena. Gdje je tu grijeh? Drugo, tu se zanemaruje činjenica da smo svi grešni. Tko od nas nije sagriješio?”
Naravno, čedna osoba koja se bori s istospolnom privlačnošću ne griješi. No zatim se o. Martin okreće argumentu da smo svi grešnici. Pa da, jesmo. No također bismo trebali pokušati prestati griješiti. Ova vrsta argumenta vi-mrzite-čedne-LGBTQ-pojedince ustupa mjesto argumentu svi-smo-mi-grešnici, a onda čitatelj može popuniti prazninu kako želi: no Bog me svejedno voli; ili, dakle, Crkva nije u pravu; ili, možda nikada ne bismo trebali osuđivati postupke bilo koga drugog.
Ova vrsta članka upravo je vrsta dokaza kojih sam se držala u svojim progresivnim, liberalnim danima kad sam pokušavala opravdati ne samo homoseksualnost oko sebe, već i vlastite grešne izbore. Dok je o. Martin u pravu kod toga da smo pozvani ljubiti sve, katkad je stvar s najviše ljubavi koju možemo učiniti jest pozvati druge da izađu iz smrtnoga grijeha.
Nakon što sam rodila svoju djecu, sprijateljila sam se s nekoliko tradicionalno orijentiranih katolkinja koje su odvojile svoje vrijeme da me educiraju o učenju Crkve o homoseksualnosti. Ono što ih je učinilo tako učinkovitima jest to što su sa mnom podijelile istinu u kontekstu našega šireg odnosa. Iako se naša obitelj nije školovala kod kuće, te su me mame koje su se školovale kod kuće rado primile. Imale smo mjesečne večere vani i povremene večere „zapanji svećenika” kad smo mogle postavljati pitanja i slobodno razgovarati o vjeri. Kroz te smo susrete mogle raspravljati i raspravljati, ali tek nakon što smo jedne s drugima podijelile svoje omiljene recepte i oplakale neprospavane noći s našim bebama, te prije nego što smo dogovorile sljedeći dan u parku kako bi se naša djeca mogla zajedno igrati.
Ove katkad žestoke rasprave o homoseksualnosti nisu definirale naše prijateljstvo. One su bile samo jedan aspekt našeg odnosa, a te su žene marile za mene čak i kad sam bila relativist. To što smo mogle prijeći na druge teme o kojima imamo zajednička stajališta dalo mi je prostora da razmislim o njihovim riječima i spustim svoj gard. Ono što sam govorila dok smo se svađale često više nije bilo ono što sam mislila da je istina. Katkad, čak i dok sam vjerovala u ono što su mi govorile, osjećala sam da moram iznijeti sve argumente koji govore suprotno.
Pod utjecajem svojih prijatelja i Božjom milošću, naša se obitelj počela prilagođavati nauku Crkve. No bez njihova hrabra govorenja istine, pitam se bih li se ja promijenila.
Na blogu Roda Drehera nedavno je opisano iskustvo progresivne umjetnice koju je on nazvao „Jane”. Jedne noći, u mukama depresije i u kandžama transrodnosti, slučajno je kliknula na video Jordana Petersona koji se našao među njezinim obavijestima na društvenim mrežama. Bila je šokirana kad je otkrila da se slaže sa svime što je Peterson rekao. Njegov usamljeni glas u moru ludila u koje je upala, baš kao i hrabri glasovi mojih prijatelja, dao joj je dopuštenje da se izvuče. Odustala je od umjetničke karijere jer je shvatila da „osviještenost” koju je ona zahtijevala nije vrijedna toga.
Jane je bilo važno čuti istinu, a bilo je i meni. Za one koji su u poziciji poučavati druge istini o homoseksualnosti, braku ili transrodnoj ideologiji, molimo da progovore. Neustrašivo dijelite ljepotu istine jer vaš je možda jedini zdrav glas koji vaši prijatelji i obitelj čuju. Znajte da ljudi mogu postati ljuti. Mogli bi se osjećati napadnutima. Mogli bi postati obrambeni. No u svijetu u kojem škole, mediji, korporacije, pa čak i mnogi unutar Crkve (kao što je o. Martin), podučavaju poluistine ili otvorene laži, kako će itko pronaći istinu ako je mi ne pokažemo? Plodovi mudrosti i savjeta često su nevidljivi, ali to ne znači da sjeme istine koje posijete neće rasti.
Na kraju sam mogla prihvatiti da su ljudi koji su mi rekli istinu i koji su branili stvarna učenja Crkve ljudi kojima je stalo do mene. Oni su bili ti koji su me voljeli i koji su htjeli da znam za plan koji Bog ima za ljudsku spolnost. Nisam uvijek ljubazno reagirala na njihove ispravke i bilo je mnogo rasprava i neslaganja, ali moji prijatelji – moji pravi prijatelji – uvijek su strpljivo odgovarali na moje argumente istinom koja je bila izrečena suosjećajno. Niti su se povukli niti su me izopćili dok sam bila u grču svoga neznanja. Govorili su istinu u milosrđu i s vremenom su omekšali moje otvrdnulo srce.
Katie Gillio
Izvor: crisismagazine.com
Preveo: K.P.
Foto: Unsplash
