Molitva zauzima središnje mjesto u istinskom samorazvoju čovjeka. Ona nije bijeg od stvarnosti, nego prodor u njezinu najdublju istinu.
Sveti Augustin je vlastitim životom pokazao da se čovjek ne može pronaći bez Boga. Njegova poznata ispovijest da je srce nemirno dok ne počine u Bogu govori i suvremenom čovjeku. Samorazvoj bez molitve često se svodi na samodostatnost i iluziju kontrole.
Molitva, naprotiv, započinje priznanjem vlastite ograničenosti. U tom priznanju rađa se poniznost, temelj svake duhovne zrelosti. Augustin je dugo tražio ispunjenje u znanju, užitcima i ambiciji. Tek kada se okrenuo molitvi, započeo je njegov pravi rast. Molitva mu je otvorila prostor u kojem je Bog mogao liječiti njegove rane.
U molitvi čovjek uči slušati, a ne samo govoriti. To slušanje oblikuje savjest i pročišćuje nutarnje nakane. Samorazvoj tada prestaje biti usmjeren samo na uspjeh, a postaje usmjeren na istinu. Augustin je shvatio da se čovjek ne uzdiže sam, nego biva uzdignut milošću.
Molitva nas uči strpljenju prema sebi i drugima. Ona razotkriva naše lažne slike o sebi. U Božjoj prisutnosti padaju maske koje gradimo pred svijetom. Takva iskrenost oslobađa i omogućuje stvarnu promjenu. Molitva oblikuje nutarnji život iz kojeg proizlaze djela. Bez nutarnjeg života vanjski napori brzo se iscrpe.
Augustin je naglašavao da Bog djeluje u čovjeku, ali ne bez čovjeka. Molitva je upravo taj prostor suradnje. U njoj se volja vježba u prihvaćanju Božje volje. To ne umanjuje slobodu, nego je produbljuje. Samorazvoj tada postaje put obraćenja. Molitva daje snagu da se suočimo s vlastitim slabostima. Ona ne uklanja borbu, ali joj daje smisao. Molitva pomaže da se ta bol ne pretvori u gorčinu. Ona usmjerava pogled prema vječnosti.
Čovjek koji moli postupno mijenja svoje prioritete. Ono što je nekad bilo važno gubi svoju moć. U središte dolazi ljubav.
Foto: Unsplash
