Avantura je možda pretjerano korištena riječ, ali svakako joj je potrebna redefinicija.
Riječi „advent” i „avantura” imaju zajednički latinski korijen adventurus ʻšto će se dogoditi’. U došašću smo iščekivali Kristov dolazak na Božić, prisjećajući se njegova prvog dolaska na svijet i očekujući njegov povratak. U avanturi se radujemo iščekujući nešto novo i uzbudljivo što će nas trgnuti iz rutine dosade. To implicira da nešto tražimo; da očekujemo da će se dogoditi nešto uzbudljivo.
Ljudski život, vezan uz promjene i rast, po svojoj prirodi podrazumijeva avanturu. Zbog toga je Chesterton u Hereticima rekao da se „vrhunska avantura rađa”. Život je nešto što se uvijek treba dogoditi, razvijati se i rasti. Ipak, grijeh osujećuje naša očekivanja. Život nikad nije u potpunosti ono što očekujemo. U našem nezadovoljstvu možemo ili odustati od avanture prepuštajući se rastresenosti, ili se možemo toliko usredotočiti na nešto novo što nam se događa da nas spasi da propuštamo pravu avanturu našeg života neposredno pred nama.
Upravo sam završio s izlaganjima o svetom Benediktu – njegovu životu, Pravilu i ostavštini benediktinaca za našu kulturu. Kao mladić, Benedikt je osjećao duboko nezadovoljstvo i razbio je kalupa koji su mu postavili roditelji. Odustao je od planova za svoje školovanje u dekadentnom gradu Rimu i, nakon što je ostavio dadilju, krenuo je u divljinu. Redovnik po imenu Romanus pronašao je Benedikta i brinuo se za njega, no kad je Romanus umro, Benedikt je skoro umro od gladi prije nego što ga je otkrio lokalni svećenik.
Usred tečaja imali smo gosta predavača, Sama Guzmana s portala The Catholic Gentleman. Sam se našao na kampusu Sveučilišta Mary na panel raspravi o našem štivu za cijeli kampus, knjizi Into the Wild, koja opisuje putovanja i smrt Chrisa McCandlessa (aka Alexandera Supertrampa). Chrisova priča postala je nadaleko poznata, ne samo po bestseleru, već i po istoimenom filmu Seana Penna. Dok smo razgovarali o knjizi u sklopu izlaganja o sv. Benediktu, isticale su se neke zapanjujuće paralele između ove dvije osobe: obojica su napustili društvo i krenuli u divljinu prkoseći planovima svojih roditelja; Chris je umro od gladi u svojoj izolaciji, dok je Benedikt pobjegao i zamalo umro. Obje figure pokazuju hrabar odgovor na mladenački zov avanture.
Chris McCandless utjelovio je ovaj zov za mnoge i slikovito ga opisao terminima koji odzvanjaju našom kulturom:
Toliko ljudi živi u nesretnim okolnostima, a ipak neće preuzeti inicijativu da promijene svoju situaciju jer su uvjetovani životom sigurnosti, konformizma i konzervativizma, što sve može izgledati kao da daje duševni mir, ali u stvarnosti više šteti avanturističkom duhu u čovjeku nego sigurna budućnost. Sama srž čovjekova životnog duha jest njegova strast za pustolovinom. Radost života proizlazi iz naših susreta s novim iskustvima i stoga nema veće radosti nego imati pred sobom horizont koji se beskrajno mijenja i koji svaki dan ima novo i drukčije sunce.
Chris je krenuo u avanturu u divljinu kako bi otkrio sebe. Njegov duh rezonira s Chestertonovom vizijom u Pravovjerju o „izvornom čovjekovom nagonu za avanturom i romantikom… A opasnosti, nagrade, kazne i ispunjenja avanture moraju biti stvarni ili je avantura samo promjenjiva i bešćutna noćna mora. Ako se kladim, morat ću platiti jer u klađenju nema poezije. Ako izazivam, morat ću se natjerati da se borim jer u izazivanju nema poezije.” Chrisova avantura dovela ga je do konačne cijene, ali njegova prerana smrt ostavila je krajnji cilj neispunjenim.
Pooveznica sa svetim Benediktom, dakle, može sezati samo do određenog stupnja. Benediktovo mladenačko iskustvo u špilji procvjetalo je u život zrelog vodstva. Njegova avantura dovela je do trajnog mira i stabilnosti koji je služio ne samo kao inspiracija, već i kao stijena za druge.
Muškarcima je potrebna pustolovina. Moramo se testirati i dokazati te rasti kroz iskustvo. Sveti Benedikt, za razliku od McCandlessa, pokazuje da prava pustolovina podrazumijeva unutarnje hodočašće, a ne život pun novosti i uzbuđenja. Popularno je tražiti avanturu na načine koji su samo zabavni, a samim time i dosadni, ili koji su previše usredotočeni na sebe i stoga ne vode nikamo. Chesterton nas još jednom upućuje na pravu prirodu avanture, koja nas na kraju vodi natrag, a ne tjera od obitelji:
„Čovjek ne može očekivati nikakvu avanturu u zemlji anarhije. Ali čovjek može očekivati bezbroj avantura ako krene putovati zemljom autoriteta. Ne mogu se pronaći značenja u džungli skepticizma; ali čovjek će pronaći sve više i više značenja ako hoda kroz šumu doktrine i promisla. Ovdje sve ima priču s repom, poput alata ili slika u kući mog oca; jer to je kuća mog oca. Završavam tamo gdje sam počeo – na pravom kraju. Napokon sam ušao na vrata svake dobre filozofije. Ušao sam u drugo djetinjstvo.”
Sveti Benedikt je odbacio planove svog oca samo da bi otkrio da je na kraju poslušnost Ocu ono što čini razliku. Potrebni su nam vodstvo i potpora zajednice te sigurnost autoriteta i istine da bi rasvijetlili cilj našeg hodočašća i da bi nas tamo sigurno doveli. Prava pustolovina dolazi kada prihvatimo plan koji je veći od nas samih i koji ne trebamo sami smisliti. To nimalo ne umanjuje romantiku hodanja mukotrpnim stazama koje ostaju nepoznate u detaljima i pune obrata i iznenađenja.
Učeći od svetog Benedikta, u samostanu, gdje se ne događa ništa uzbudljivo, otkrivamo prirodu pravog avanturizma.
Stoga moramo pripremiti svoja srca i svoja tijela za borbu pod svetom poslušnošću Njegovim zapovijedima; i zamolimo Boga da bude umilostivljen dati nam pomoć svoje milosti za sve što naša priroda smatra teško mogućim. I ako želimo izbjeći bolove pakla i postići vječni život, tada, dok još ima vremena, dok smo još u tijelu i dok smo u stanju ispuniti sve te stvari svjetlom ovog života, moramo požuriti učiniti sada ono što će nam koristiti za vječnost.
Avantura kršćanskog života nije moguća sama od sebe, već dolazi samo od prodora božanskog u naš život. Površna pustolovina, tražeći lijepe vidike u ovome svijetu, ne nazire pravu zoru s visine koja sviće nad nama. Da bismo to prihvatili, mi, poput Chrisa McCandlessa, moramo biti spremni izaći iz kalupa našeg društva i odreći se svoje površne udobnosti. Ali također trebamo dublje vodstvo i podršku. Naša avantura mora biti najbolja oklada, plaćajući svojim životima cijenu mukotrpnog putovanja, u konačnici umiranjem samima sebi. Na površini se po uzbuđenju ona neće uspoređivati sa svijetom, ali mi ćemo se iznutra boriti i proživjeti jedinu pravu avanturu.
Preuzeto uz dopuštenje sa stranice www.catholicgentleman.com.
Preveo: K. P.
Izvor: Unsplash
