O gubitku se rijetko govori nakon pogreba.
Ljudi se raziđu, vijenci uvenu, a kod kuće ostane tišina…
Nitko ne kaže da je najteže vratiti se u prazan stan. Otvoriti vrata i čuti… ništa. Nema glasa, nema mirisa, nema ruku koje su grlile. Ostaje samo težina u prsima koju nitko ne vidi.
Ljubav ne nestaje. Ona lebdi u zraku, u sjećanjima, u sitnicama svakodnevice.
Prave suze dolaze onda kad nitko ne gleda.
Počinješ živjeti pokraj praznine. Razgovaraš sa slikama. Pišeš riječi prema nebu. I vjeruješ da te tamo negdje, netko čuje.
Jer pogreb je samo dio.
Pravo opraštanje počinje kasnije.
Traje svakoga dana.
I nema kraja.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
