U 2015. godini osamdesettrogodišnji talijanski filozof s uznemirujućom je točnošću opisao pojavu koja je trebala razbiti racionalan razgovor. Danas živimo upravo u stvarnosti na koju je upozoravao.
Umberto Eco posvetio je život proučavanju načina na koje ljudi komuniciraju. Bio je medievist, semiotičar koji je analizirao znakove i simbole te autor „Ime ruže” — intelektualnog kriminalističkog romana koji je osvojio čitatelje diljem svijeta. Razumio je kako se ideje šire, kako jezik oblikuje ono što smatramo stvarnošću i kako društva odlučuju što će prihvatiti kao istinu.
Kada su društvene mreže počele dominirati javnim životom, Eco je to promatrao sa sve većom zabrinutošću.
U lipnju 2015., tijekom intervjua u Italiji, pitali su ga o utjecaju interneta na društvo. Odgovorio je izravno i provokativno. Društvene mreže — govorio je — dale su čitavim masama ljudi pravo da se izražavaju u javnom prostoru, dok su to prije činili najviše za šankom uz čašu vina, ne nanoseći štetu zajednici. Tada su jednostavno bili ignorirani. Danas imaju isti doseg kao dobitnici Nobelove nagrade. Nazvao je to „invazijom gluposti“.
Reakcija je bila trenutna. Kritičari su mu predbacivali aroganciju, pokušaj ušutkavanja običnih ljudi i udaljenost od realnosti demokracije.
To je, međutim, bilo pogrešno shvaćanje.
Eco nije nastupao protiv slobode govora. Upozoravao je na svijet u kojem znanje i kompetencije gube značenje, a godine istraživanja i znanstveni dokazi tretiraju se jednako kao nečija intuicija ili mišljenje.
Stoljećima je javna rasprava imala filtre. Novine su imale urednike. Izdavači su provjeravali činjenice. Sveučilišta su se oslanjala na znanstvene recenzije. Ti su sustavi bili nesavršeni i često su isključivali glasove koji su trebali biti saslušani, dok su istodobno štitili postojeće strukture moći.
Ali uvodili su odgovornost.
Ako je netko želio objavljivati medicinske tvrdnje — morao ih je dokazati. Ako je želio utjecati na javno mišljenje — morao je imati vjerodostojnost. Ako je širio neistine — snosio je posljedice.
Internet je uklonio te barijere.
Odjednom je svatko mogao doprijeti do milijuna. Tinejdžer koji piše iz svoje sobe imao je istu platformu kao iskusni znanstvenik. Pobornik teorija zavjere mogao je privući jednaku pažnju kao novinar koji je mjesecima provjeravao činjenice.
A najekstremniji sadržaji širili su se najbrže.
Društvene mreže ne nagrađuju istinu. Nagrađuju angažman. Ljutnja, strah i apsolutna sigurnost šire se bolje od složenih, uravnoteženih objašnjenja.
Smirena objava koja pokazuje da je problem složen i zahtijeva razmišljanje rijetko postaje viralna.
Objava koja viče da „svi nas lažu“ širi se munjevito.
Znanstvenike koji desetljećima proučavaju klimu osporavali su blogeri bez pripreme. Liječnike su zamjenjivali influenceri koji prodaju „čudesne“ wellness proizvode. Povjesničare su nadglasavale osobe koje su tvrdile da su „same istraživale“.
Ta je rečenica postala simbol odbacivanja znanja u korist onoga što potvrđuje vlastita uvjerenja.
Eco je naglašavao važnu razliku. Dati svima glas — to je lijep ideal. Smatrati svaki glas jednako vjerodostojnim — to je opasnost.
Na internetu, međutim, sve izgleda isto. Isti grafički rasporedi, isti algoritmi, ista izloženost.
Platforme ne pokazuju što dolazi od stručnjaka, a što od ljudi bez znanja u određenom području. Prikazuju sve i ostavljaju primatelju odluku.
Upravo je to za Eca bila „invazija gluposti“. Nije se radilo o tome da su obični ljudi neobrazovani. Radilo se o sustavu koji pojačava najglasnije i najsigurnije glasove — bez obzira na njihovu kompetenciju.
Sigurnost u sebe širi se brže od istine.
Devet mjeseci nakon tog intervjua, u veljači 2016., Umberto Eco preminuo je u dobi od 84 godine.
Nije vidio koliko će se njegovo upozorenje potvrditi.
Nije vidio pandemiju u kojoj se dezinformacije šire brže od bolesti. Nije vidio milijune ljudi uvjerenih u izborne prijevare unatoč višestrukom pobijanju tih tvrdnji. Nije vidio tehnologije koje omogućuju stvaranje realističnih lažnih snimki niti vojske botova koje šire propagandu.
Ali pogodio je srž problema. Kada se svako mišljenje smatra ravnopravnim, istina postaje samo jedno od mišljenja.
Eco nije pozivao na cenzuru. Pozivao je na povratak poštovanja prema znanju, dokazima i radu potrebnom da se doista razumije složena stvarnost.
Podsjećao je da svatko ima pravo govoriti — ali svaka tvrdnja ne zaslužuje povjerenje.
Pred kraj života Eco je govorio o herojstvu — da je pravi heroj netko tko to postane slučajno, a u dubini duše želi biti običan, pošten čovjek kao i svi drugi.
Danas intelektualna poštenost zahtijeva hrabrost. Priznati neznanje, tražiti stručno znanje, promijeniti mišljenje pod utjecajem dokaza — to su ponašanja koja se sve rjeđe nagrađuju.
Platforme nagrađuju sigurnost. Algoritmi pojačavaju ogorčenje. Pažnja ide onima koji najglasnije viču.
Biti oprezan, promišljen i ponizan prema vlastitom znanju postalo je gotovo buntovno.
Umberto Eco cijeli je život proučavao kako nastaje i širi se značenje. Vidio je kako internet mijenja komunikaciju na način koji ga je duboko zabrinjavao.
Ne zato što su ljudi počeli govoriti.
Nego zato što je istina počela tonuti u buci.
Njegovo upozorenje iz 2015. nije bilo izraz gorčine. Bilo je to iz brige — za znanje, za javnu raspravu i za mogućnost međusobnog razumijevanja zahvaljujući razumu, a ne plemenskoj lojalnosti.
Danas živimo u svijetu kojeg se bojao. Problem nikada nije bio u tome što nerazumni glasovi postoje. Uvijek su postojali. Problem je u tome što se danas pojačavaju, a znanje se ponekad odbacuje.
Eco nam je ostavio jednostavno pitanje:
Što ćemo s tim učiniti?
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
