U Torinu je don Bosco osnovao sirotište i školu za djecu s ulice. Jednom je posjetio susjedno mjesto, Albu, a kad se navečer htio vratiti u Torino, vlak je već otišao, a kiša je pljuštala. Zato je pokucao na obližnji župni ured i predstavio se župniku; rekao je da je svećenik i da je promašio i posljednji vlak. Župnik ga je upitao:
‒ Koju službu vršite u Torinu?
‒ Župnik sam u maloj prigradskoj župi – odgovorio je don Bosco.
‒ Jeste li večerali?
‒ Nisam, i bio bih Vam zahvalan ako biste mi nešto dali.
‒ Žao mi je ‒ odgovori župnik ‒ imam samo malo kruha i sira. Don Bosco je to primio sa zahvalnošću.
‒ A gdje ćete prenoćiti? ‒ upitao ga je dalje župnik ‒ kod mene nema slobodnog kreveta.
‒ Nema problema ‒ odgovorio je don Bosco ‒ dva stolca bit će sasvim dovoljna.
Dok je domaćica stavljala stolnjak na stol, župnik kao da se nečega sjetio:
‒ Rekoste, Torino? Jeste li možda čuli za nekog don Bosca?
‒ Da, malo. Župnik nastavi:
‒ Ja ga nikad nisam sreo, a htio bih ga nešto zamoliti, naime, da primi jednog dječaka u sirotište. Što mislite, bi li mi htio pomoći?
‒ On svakome pomogne ako može. Uvjeravam Vas da će Vam izići u susret.
‒ Jeste li Vi možda njegov prijatelj?
‒ Da, od djetinjstva ‒ odgovori don Bosco.
‒ Možete li mu onda Vi reći dobru riječ meni u prilog?
‒ Smatrajte to riješenim pitanjem, u zahvalu za Vašu dobrotu.
‒ Ali… Vi… tko ste zapravo Vi?
‒ Ja sam don Bosco.
‒ Don Bosco… pa zašto to niste odmah rekli? Oprostite što Vas nisam primio kako treba. Molim Vas, ostavite sir i kruh, imamo mi i drugo.
Župnik je odmah pozvao domaćicu i naredio joj da prostre čisti stolnjak i donese juhu, ribu, omlet sa šunkom… Sam je otrčao po pečeno pile i bocu dobroga vina. Don Bosco se u sebi samo smijao.
Potom ga je župnik uveo u lijepu sobu, a sljedećeg ga je jutra otpratio na kolodvor neprestano se ispričavajući. Pružajući mu ruku na oproštaju, don Bosco doda:
‒ Slušajte, oče, naučimo obojica nešto iz ovoga što se dogodilo. Kad ništa nemamo, ništa ne možemo ni dati. Kad imamo malo, možemo malo dati. Kad imamo mnogo, možemo dati što nam se čini da je pravo. Ali neka to uvijek bude iz ljubavi prema bližnjemu, a ne iz vlastitog interesa.
Izvor: book.hr
