Čovjek koji je indiferentan prema Bogu osjeća posljedice grijeha (negirao on grijeh kao takav, ili ga pak opravdavao). Pa, i to njegovo opravdavanje grijeha uz indiferentnost prema svetomu paradoks je koji dokazuje Božju opstojnost, a onda i čovjeku danu savjest. „Problem“ u tom slučaju nastaje baš u savjesti – organu smisla, kako je naziva poznati bečki psihijatar, Viktor Frankl. Savjest je ta koja čovjeku u stanju grijeha ne daje mira, koliko god čovjek relativizirao svoje čine. Ona ima svoj glas i govori, reći će Frankl.
Poslije prvog grijeha, čovjek se sakrio od Boga, a osim što je narušio odnos s Bogom, narušio je i onaj međuljudski. Situacija nije promijenjena niti danas. Nije rijedak slučaj da čovjek rješenja u odgovoru na patnju prouzročenu grijehom traži na krivim mjestima, a nije niti strano da taj segment pripisuje području psihe, a ne duha. „Sve više ljudi traži duhovnu pomoć kod psihijatara, umjesto kod dušobrižnika“, kazao je Frankl jednom prilikom. Drugim riječima, kao da postoji samo „zdravo“ i „nezdravo“, te da ono što nije zdravo i izaziva simptome traži isključivo liječničku pomoć. Grijesi, a stoga i krivice, ovisnosti i loše navike jače su od čovjekovih sila. Ne želim reći da je svaka patnja grijeh, već da nije moguće ne odijeliti stvarnost grijeha (kojeg čovjek često niječe i ne želi prihvatiti), od njegovih posljedica.
O tome je pisao i Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije. On će reći da medicina i psihijatrija poznaju sekundarne uzroke bolesti. Primarni izvor je po njemu postojanje zla, pri čemu razlikuje ono koje postoji u svijetu (u vidu katastrofa i bolesti), od Zloga, palog anđela. Kada pak govori o savjesti, tumači je na način da ona čovjeku govori da čineći zlo uništava svoju egzistenciju. Patnje u životu često su odraz nepoštivanja savjesti, a prvi korak ka prestanku egzistencijalne muke je poslušnost glasu savjesti. Ne treba zanemariti niti onu posljedicu grijeha na društvenoj razini. Problem nastaje kada se članovi društva nastoje izjednačiti jedni s drugima u grešnim činima, bilo da kopiraju jedni druge, ili da se natječu – tko je „bolji“.
Društvena sugestija tako odigrava veliki faktor, a nama Isusove riječi ne budite od svijeta postaju još jasnije. Čovjekov duh traži da se držimo zakonitosti etike i morala, a ako se odluči za suprotno, nerijetko pada na razinu životinje – na razinu instinkta. A onda, ako negira stvarnost grijeha, počinje tražiti lijek na posve krivim mjestima.
Foto: Unsplash
