Prostracija nije samo vanjski čin, nego duboko teološki i duhovni govor tijela – liturgijski, biblijski i osobni znak koji ima duboke korijene u Svetom pismu i predaji Crkve. U Starom zavjetu, Abraham (Post 17,3), Mojsije (Izl 34,8), Ilija (1 Kr 18,39) – svi su padali ničice pred Gospodinom.
Taj čin izražava poniznu spoznaju Božje veličine i vlastite malenosti. Prostracija je oblik šutljive liturgije tijela koja kaže: “Ti si Bog, a ja sam prah i pepeo.” (usp. Post 18,27). Sveti Dominik je tim činom ispovijedao da je njegova snaga u Bogu, ne u vlastitim djelima, i da bez Božje milosti njegovo poslanje propovijedanja istine ne bi imalo ploda.
Sveti Dominik u molitvi prostracije nije izražavao samo poniznost, nego i potpunu predanost Bogu. U toj molitvi poniznosti nastojao je do kraja isprazniti sebe te biti svjestan svoje malenosti pred Bogom i njemu povjeriti sve, svoj život, poslanje za spasenje duša, svaki svoj korak, svoju braću i očitavanje Božje slave u svom životu. U molitvi prostracije Dominik se “stavljao na raspolaganje” Bogu, cijelim svojim bićem. To je odgovor ljubavi: “Evo me, Gospodine, vrši sa mnom što hoćeš.”
Dominik je često molio u prostraciji za grješnike i potrebne, kako svjedoče njegovi prvi biografi. To nije bio samo čin osobnog odnosa s Bogom, nego zauzimanje za druge. Prostracija je stoga i molitva zagovorničke naravi: stajanje između Boga i ljudi za koje moliš, ne snagom vlastite svetosti, nego vjerom u Božje milosrđe.
Zamisli svetog Dominika u tišini crkve. Sam, pod križem, lice na tlu, ruke raširene, tijelo bez obrane. Ne govori mnogo – možda uopće ne izgovara riječi. Njegova molitva je potpuno predanje. On ništa ne zadržava za sebe. Čitavo njegovo biće postaje jedno veliko: “Fiat” – neka bude volja Tvoja. U tom trenutku Dominik ne propovijeda riječima. Njegovo propovijedanje je njegovo tijelo koje je u prostraciji pred Gospodinom. On moli za Crkvu, za svoje braće, za duše u tami. Nije mu teško ležati na hladnom kamenom podu, jer ga grije ljubav – on zna da nije sam. Bog ga vidi. A to je dovoljno. Tako možemo i mi učiniti.
Pronađi trenutak tišine u osobnoj molitvi i učini to, možeš i u svojoj sobi. Dođi pred Gospodina i zamoli ga da te nauči moliti cijelim tvojim bićem. Reci Gospodinu: Daj mi poniznost da padnem pred Tobom, ne iz slabosti, nego iz ljubavi. Neka moja prostracija bude znak predanja, mojih rana, mojih grijeha, moje čežnje za Tobom. Po primjeru svetog Dominika, koji je znao da je snaga u poniznosti, daj mi milost da i ja budem ponizan pred Tobom i sve ti predam s potpunim povjerenjem i da prikažem sve svoje slabosti Tvojoj jakosti.
Izvor: dominikanci.hr
