Kroz povijest Crkve prstenje i određeni oblici nakita imali su posebno mjesto u životu i službi klerika i posvećenih osoba. Iako suvremena percepcija nakita često polazi od njegove estetske ili modne uloge, u crkvenoj tradiciji on je prije svega nositelj simbolike, teološke poruke i sakramentalnog značenja. U liturgijskom i ekleziološkom kontekstu, prsten ne pripada sferi taštine, nego je znak poslanja, vjernosti, vlasti ili zavjeta.
Danas, međutim, svjedočimo novom trendu u kojem mnogi svećenici i redovnici, osobito mlađe generacije, sve češće nose prstenje, narukvice ili druge oblike nakita koji ne nose liturgijsko ili crkveno značenje. Taj fenomen otvara važna pitanja: Gdje je granica između osobnog izraza i javnog svjedočenja službe? Kada je nošenje nakita opravdano, a kada postaje smetnja, pa i sablazan? Odgovori zahtijevaju pažljiv i obuhvatan pristup temi.
- Simbolika i povijest crkvenog prstenja
Prsten u Svetom pismu i u kršćanskoj tradiciji nosi bogatu simboliku. U Starom zavjetu on je znak saveza (usp. Post 41, 42; Est 8, 8), vlasti i časti, ali i ljubavi i vjernosti (Pj 8, 6). U Novom zavjetu, otac iz Isusove prispodobe vraća izgubljenom sinu prsten (Lk 15, 22) kao znak ponovne pripadnosti obitelji. U Crkvi je prsten od ranih stoljeća preuzet kao znak neraskidive povezanosti između službenika i zajednice koju mu je Bog povjerio.
Prvi zapisi o biskupskom prstenu sežu još u 5. ili 6. stoljeće, dok je papinski Anulus piscatoris („Ribarov prsten“) poznat od 13. stoljeća. Redovnički prsteni, kao znak duhovnog „zaručništva“ s Kristom, javljaju se već u monaškim zajednicama ranoga srednjeg vijeka. Zajedničko im je da nisu shvaćani kao osobni ukras, nego kao javni i vidljivi znak službe ili zavjeta.
- Prsten Svetoga Oca – Anulus piscatoris
Ribarov prsten nosi duboku teološku poruku. Urezan s likom sv. Petra kako izvlači mrežu, podsjeća da je rimski biskup nasljednik apostola ribara i pozvan biti „ribar ljudi“ (Mt 4,19). U srednjem vijeku pa sve do 1842. služio je kao pečat na važnim dokumentima, a nakon smrti ili odreknuća pape simbolično se uništava srebrnim čekićem, čime se označava završetak njegove službe i sprječava eventualno krivotvorenje dokumenata tijekom sedisvakancije. (Ipak, ribarski prsten pape Benedikta XVI. nije uništen nakon njegova odreknuća i danas čini dio postava Vatikanskih muzeja.)
Tradicionalno je prsten bio izrađen od zlata – ne prvenstveno iz razloga raskoši, nego radi simbolike. U biblijskoj i liturgijskoj tradiciji zlato označava neprolaznost, božansku slavu i posvećenost Bogu (usp. Izl 25 – Kovčeg saveza obložen zlatom; Otk 21 – Novi Jeruzalem od čistoga zlata). Time se javno očitovalo da papinska služba, iako je vrši čovjek, ima neprolazno i božansko utemeljenje. To potvrđuje i tradicija koja seže barem do srednjeg vijeka – da katolici pri susretu sa Svetim Ocem ljube Ribarov prsten uz sagibanje koljena ili naklon glave i tako javno očituju svoju odanost Kristovom namjesniku na zemlji i razumijevanje uzvišenosti njegove službe.
Papa Franjo izabrao je pozlaćeni srebrni prsten koji je nekada bio u vlasništvu tajnika pape Pavla VI., što se u medijima tumačilo kao čin skromnosti. Štoviše, njega je uglavnom nosio samo u važnim slavljima, dok je u drugim situacijama nosio srebrni prsten s križem koji datira iz vremena kada je bio kardinal. Ipak, teološki se može postaviti pitanje: ne riskira li takav izbor umanjiti dostojanstvo službe? Načelo Servus humilis — dignitas officii (Poniznost sluge — dostojanstvo službe) jasno ističe da skromnost treba biti prisutna u osobnom životu, dok simboli službe trebaju odražavati njezinu uzvišenost. Papin prsten ne govori o privatnom ukusu nositelja, nego o ulozi koju mu je Krist povjerio pred cijelom Crkvom. Čini se da papa Lav XIV. o tome vodi računa.
- Kardinalski prsten
Kardinali, kao Papini najbliži suradnici i savjetnici, primaju prsten iz njegovih ruku prilikom konzistorija, u obredu kreiranja. On simbolizira njihovu vjernost Papi i zajedništvo sa Svetom Stolicom. Nekada ukrašen dragim kamenom, danas je uglavnom jednostavniji, no i dalje zadržava simboliku službe, a ne osobnog ukrasa. Kao takav, ima dugu tradiciju koja potvrđuje da su visoki crkveni dostojanstvenici koristili prsten kao znak svoga autoriteta i dostojanstva.
Kardinalski prsten tijekom cijele povijesti Crkve odražavao je njihovu povezanost s biskupom Rima i službu koju su primili kao suradnici pape. Ono što kardinalski prsten razlikuje od običnog prstena, njegova je namjena: on je znak „prstena vjernosti“ Crkvi i Petrovu nasljedniku, a njegov oblik i ukrasi često sadržavaju simbole poput križa, grba kardinala ili motiva povezanih s njegovom službom. U ranijim vremenima koristio se i kao pečat za službene dokumente, potvrđujući kardinalsku ovlast i autoritet. Njegovim darivanjem potvrđuje se uključenost u Kardinalski zbor i pravo sudjelovanja u konklavama.
S vremenom se oblik i stil kardinalskog prstena mijenjao, prilagođavajući se umjetničkim i kulturnim smjerovima. Unatoč promjenama u dizajnu, ostala je nepromijenjena njegova simbolička vrijednost kao znak trajne službe i vjernosti Svetom Ocu. Prilikom kreiranja kardinala, papa mu osobno ili preko svog izaslanika stavlja prsten na ruku, simbolično potvrđujući njegovu novu službu i obvezu.
- Biskupski prsten
Biskup pri ređenju prima prsten kao znak „otajstvenih zaruka“ s vlastitom mjesnom Crkvom. U obredu mu se govori: „Primi prsten, znak vjere: i neokrnjeno štiti Božju zaručnicu, svetu Crkvu, neustrašivom vjerom urešen.“ Prsten se nosi na četvrtom prstu desne ruke i obično je u prošlosti bio ukrašen ametistom, simbolom duhovne mudrosti i pokore, kao i gravurama koje odražavaju njegovo poslanje. Vjerojatno se kao znak biskupske službe javlja u 5. ili 6. st., a sigurnu potvrdu ima u odredbama Koncila u Toledu iz 633., koji mu daje vrijednost časti i duhovne vlasti. Također se koristio kao pečat za službene dokumente, potvrđujući biskupsku ovlast. Ni on, poput papinskog ili kardinalskog prstena, nije osobni nakit, nego znak vjernosti i odgovornosti pred Bogom i narodom.
- Redovnički prsten
Neke redovnice, osobito monahinje u kontemplativnim redovima, primaju prsten prilikom doživotnih zavjeta. On označava njihovo duhovno zaručništvo s Kristom. Slično, neki opati i opatice, prema drevnim običajima, imaju pravo nositi prsten kao znak svoje službe u zajednici. I ovdje je jasno da se radi o javnom znaku posvećenja, a ne o estetskom ukrasu. Nošenje redovničkog prstena povezano je s benediktincima, karmelićanima, dominikancima i drugim redovima, a obično je riječ o jednostavnom prstenu, izrađenom od srebra ili zlata, bez raskošnih ukrasa, kako bi se naglasila skromnost i poniznost redovničkog života. U nekim slučajevima, kada je riječ o poglavarima, redovnički se prsten koristio i kao pečat za službene dokumente.
Danas nošenje redovničkog prstena ovisi o tradiciji i pravilima pojedinog reda. Češće ga nose opati, priori i poglavarice, a u nekim redovima primaju ga i redovnice kod polaganja vječnih zavjeta. Za mnoge redovnike i redovnice on tako ostaje dragocjeni znak spasenjskog saveza s Bogom, podsjećajući ih na poziv na vjernost i svetost unutar zajednice. Njegov oblik i materijal najčešće ostaju skromni, što odražava duh siromaštva i poniznosti, a istovremeno služi kao vidljivi znak redovničke pripadnosti i duhovnog poziva.
Benediktinci imaju jednostavan zlatni ili srebrni prsten, često bez dragog kamenja, koji odražava uravnoteženost duhovnog i tjelesnog u geslu „Ora et labora” te zavjet vjernosti i poslušnosti opatu. U nekim zajednicama opat nosi raskošniji prsten s križem ili ametistom kao znakom duhovnog očinstva. Karmelićani nose skroman, često srebrni prsten, katkad s ugraviranim križem ili slovima „IHS” (Isusovo ime) ili „MAR” (Marija), što simbolično naglašava otajstvene zaruke s Kristom i posebnu posvetu Blaženoj Djevici Mariji od brda Karmela. Dominikanci nose zlatni prsten, ponekad s malim crnim kamenom ili crnim emajlom, u skladu s bojama reda, a on ih podsjeća na zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće te na propovjedničko poslanje „Veritas” (Istina). U nekim dominikanskim zajednicama, prsten se daje i kod trajnog zavjetovanja. Franjevci češće nose jednostavan srebrni prsten, bez ukrasa, u skladu s karizmom siromaštva sv. Franje Asiškog, a kod franjevki i klarisa prsten simbolizira zaručništvo s Kristom i nasljedovanje evanđeoskih savjeta.
- Prstenje i nakit s vjerskim motivima kod laika
Novi zavjet spominje nošenje prstenja bez ikakve osude (usp. Lk 15, 22 i Jak 2, 2), a Klement Aleksandrijski preporučuje kršćanima da ih nose na malom prstu jer po njihovu kršćanskom motivu (golubica, riba, sidro) svjedoče svoju vjeru (usp. Pedagog III.11). S druge strane, Tertulijan, sveti Ciprijan ili Apostolske konstitucije (I,3) protive se običaju da se kršćani ukrašavaju draguljima i prstenjima. Danas u tom smislu ne postoje precizne odredbe, osim načelnih preporuka o čednosti i primjerenosti života u skladu s kršćanskim dostojanstvom.
Kako je već istaknuto, u katoličkoj tradiciji vanjski znakovi — poput prstena, narukvica i drugih oblika nakita s vjerskim motivom — nisu tek ukrasi ili modni detalji. Oni imaju važnu ulogu u izražavanju unutarnjeg duhovnog stanja, svjedočenju vjere i služe kao podsjetnik na Božju prisutnost i u životu vjernika laika. Posebno istaknuto mjesto među nakitom zauzimaju prstenje i narukvice koje sadrže elemente krunice, bilo da je riječ o cijelom nizu zrnaca ili o pojedinačnim simbolima poput križa, Marijinih znakova ili likova svetaca.
Nošenje krunice-prstena ili krunice-narukvice, posebno kad su blagoslovljeni, ima višestruku ulogu: duhovnu, što znači da je krunica konkretno sredstvo molitve, način da vjernik u svakom trenutku bude pozvan na razmatranje Božje riječi i života Krista; zatim javnog svjedočanstva pripadnosti Kristu i Crkvi; te su znak skromnosti i dostojanstva, po kojima simbolika ima snažnije mjesto od estetike.
Osim krunica, kod laika se često može vidjeti nošenje prstena s križem, medaljona svetaca, svetih znakova poput ribe (IXTHYS), golubice Duha Svetoga ili natpisa poput „Caritas“ i „Fides“. Svaki od tih simbola nosi svoju teološku dubinu i služi kao podsjetnik i javno svjedočanstvo vjere. Ipak, valja uvijek voditi računa o važnosti umjerenosti i sklada, jer se neumjerenost i neprikladnost nošenja nakita i ukrasa s vjerskim motivima pokazuje osobito neumjesnim.
- Suvremena praksa – svećenici i „svjetovni“ nakit
Sve gore rečeno može se primijeniti i na svećenike. Ako svećenik nosi npr. prsten u obliku krunice ili s jasno uočljivim vjerskim motivom, to može biti još snažnije svjedočenje njegove vjere. Ako je riječ o decentnim ukrasima iz kojih je odmah uočljiva duhovna poruka, oni postaju i sredstvo poticanja drugih vjernika na pobožnost. Ako je pak riječ o nametljivom, neukusnom ili neprimjerenom, onda možemo govoriti i o sablazni.
U posljednjim desetljećima primjetno je da sve više svećenika i redovnika nosi narukvice, prstenje ili lančiće koji nemaju nikakvo liturgijsko pa ni vjersko značenje. Iako Crkva nema strogu zabranu takvog nakita, postoji načelo liturgijske i pastoralne prikladnosti. Svećenik, posebno u liturgijskom činu, ne stupa pred zajednicu kao privatna osoba, nego kao opunomoćenik Krista i sluga Crkve. Svjetovni nakit, vidljiv tijekom svete Mise, osobito pri podizanju Tijela i Krvi Kristove, ili kod dijeljenja Pričesti, može odvući pozornost vjernika, umanjiti dojam svetosti službe, stvoriti dojam taštine i izazvati nemir u srcima vjernika u tako važnim trenucima.
Sv. Pavao u Rim 12, 1 potiče: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ Svećenik ne nosi odoru radi osobnog ukrašavanja, nego da bi „stao pred Boga u skromnosti i svetosti“. U tom duhu, izvanjski znakovi trebaju pomagati, a ne ometati otajstvo koje se slavi.
Prstenje i nakit u Crkvi nose dugačku i bogatu povijest, prožetu teološkom simbolikom. Kada su povezani s liturgijskom službom – poput papinskog, biskupskog ili redovničkog prstena – oni nisu osobni luksuz, nego znak vjernosti, služenja i posvećenja. Materijal od kojeg su izrađeni, pa i zlato, u biblijskoj i liturgijskoj tradiciji ima simboličko značenje neprolaznosti i božanske slave.
Međutim, kada svećenici i redovnici posežu za nakitom koji nema crkveno značenje, osobito u liturgijskom kontekstu, postoji opasnost da se izostavi ono važno načelo Servus humilis — dignitas officii. Poniznost se treba očitovati u osobnom životu i stilu služenja, a dostojanstvo službe u znakovima koji je predstavljaju. U ravnoteži tih dvaju polova nalazi se istinska ljepota crkvene tradicije: znakovi službe nisu tu da uzvise čovjeka, nego da pokažu veličinu Onoga kojemu služimo – Krista Gospodina.
Izvor: vjeraidjela.com
