Ljudi premalo govore o onoj tihoj vrsti timskog rada koji se događa u domu…
posebno kada jedan roditelj radi duge sate,
a drugi ostaje kod kuće s djecom.
Nije to natjecanje.
Nije to „tko ima teže“.
To su dvoje ljudi koji nose različite dijelove istog života.
On ustaje rano, oblači radnu odjeću
i izlazi kroz vrata da bi osigurao obitelj.
Ona ostaje kod kuće u istim pidžamama u kojima je spavala,
jer su je djeca trebala prije nego što je uopće stigla razmišljati.
On se nosi sa šefovima, rokovima, teškim poslovima, dugim satima.
Ona se nosi s ispadima bijesa, bočicama, pranjem rublja, stalnim pospremanjem
i mentalnim teretom koji nikada ne prestaje.
On kući dolazi umoran u tijelu.
Ona je umorna u umu, u srcu, u svemu.
Pa ipak, oboje se nekako stalno pojavljuju.
Zbog kuće.
Zbog djece.
Zbog jedno drugoga.
Nitko ne vidi kako se ona trudi barem malo pospremiti kuću
da on dođe u mir.
Nitko ne vidi kako se on trudi ući s osmijehom
čak i onim danima kada jedva stoji na nogama.
Nitko ne vidi one male geste ljubavi koje drže dom živim.
Oboje rade.
Oboje se daju.
Oboje su iscrpljeni na različite načine…
ali grade istu obitelj, istu budućnost.
U tome zaista ima nešto jako lijepo.
(Nepoznat autor)
