Ako je ono što volimo poremećeno, bijes koji osjećamo ili tjeskoba kojom branimo tu ljubav otkrivaju poremećaj. To je zato što, kada volimo pogrešne stvari, sagradili smo kuću na pijesku, a valovi napada otkrivaju našu nesigurnost. Volimo nešto, vezani smo za to, pronalazimo smisao i uživamo u tome i, stoga, ako nas netko napadne, mogli bismo jednostavno eksplodirati.
Obrambeni stav onih koji su zaokupljeni videoigrama otkriva duboku nesigurnost i poremećenu ljubav. „Nedavno sam bio u sobi sa stotinama mladića, a razgovori su se kretali od problema pobačaja, masturbacije, pornografije, preljuba, istospolnih brakova, transrodnosti i svake druge vruće teme kulturnih ratova. Ali onda je netko spomenuo videoigre i predložio da bi ih mladići možda trebali ostaviti po strani, a tada…. Buka u sobi i negativna reakcija bili su zapanjujući. Pomislili biste da je netko predložio da se kastriraju. Netko je napadao poremećenu ljubav i nesigurnost“, objašnjava jedan autor.
Videoigre ne bi trebale toliko pobuđivati naše strasti. Budući da to čine, otkrivaju neku vrstu nesigurnosti. Biti siguran u načinu života znači da ne trepnete ako vas netko ismijava – znate istinu i živite sretno u njoj. U Americi, mladići koji su istih godina kao Don Juan od Austrije kada je pobijedio u bitci kod Lepanta okupljaju se za malo toga, ali okupljaju se kako bi branili svoje igre. Obično to uključuje razgovor o „svemu umjerenom“, što zapravo nije istinita tvrdnja. Mnoge stvari – poput ljubavi, suosjećanja i vrline – ne rade se umjereno. Umjerenost, dakle, zahtijeva umjerenost. A nemogućnost modernog čovjeka da razlikuje slobodno vrijeme od zabave čini taj razgovor ionako teškim za vođenje.
Zatim se predlažu i neke vrste studija ili razmišljanja o tome kako igre poboljšavaju koordinaciju ili vještine rješavanja problema, što mi se uvijek činilo neuvjerljivim. Budući da cilj ne opravdava sredstva, rekao bih da se vještine rješavanja problema bolje uče rješavanjem problema, a ne možemo raditi formaciju kao da život ovisi o koordinaciji mozga/palca.
Čini se da je naše majčinsko društvo postiglo primirje oko muške agresije držeći dječake sigurno zaključane u klimatiziranim sobama dok im dopuštaju da igraju groteskno nasilne videoigre. Činjenica je da zapanjujući i gotovo isključivo muški svijet „igrača“ buja na našim mladićima koji se dosađuju. Stalno im oduzimamo očekivanja i iskustva moći, opasnosti i avanture, a tvrtke za igre nude imitaciju zamjene i prodaju im je.
Biste li se radije osjećali kao gubitnik ili heroj? Mi koji smo skeptični prema igrama ne možemo samo bacati kamenje na supkulturu dok ne stvorimo kulturu koja pruža prave stvari kojih su igre imitacije: izazov, avanturu, misiju, herojstvo, opasnost i pripadnost. Naš stvarni svijet je svijet sigurnosti, individualizma i pristupačnih kamatnih stopa. Nije ni čudo što se igre prave imajući na umu dječake.
Stvari koje obično privlače mlade muškarce, čak i kad su nezdrave ili nesavršene, dijele osjećaj odanosti i solidarnosti, pri čemu se plemenitost žrtvovanja hvali, a sebičnost kažnjava. Vojska, bande i sport – stvari kojima dominiraju muškarci – sve dijele pripadnost, hijerarhiju kodeksa i autoriteta te poziv na smjele i opasne podvige. To su načini života i pripadnosti, a opasnosti nisu samo zbog jeftinoće „uzbuđenja“ već i u spremnosti na žrtvu za cilj – biti za druge i za misiju. Čemu služimo, osim ekonomske sigurnosti, danas? Ako ste se ikada osjećali zgroženo nepoštovanjem mladića zaokupljenog videoigrama, obično možete računati na to da će biti zaokupljen igrom koja pokušava, ma koliko slabašno i jadno, reproducirati stvari koje je društvo zaboravilo. To je problem iza problema.
Izvor: catholicgentleman.com
Foto: Unsplash
