Psihologinja Jean Twenge, jedna od autorica studije i profesorica na Državnom sveučilištu San Diego, tvrdi da podaci odražavaju više od samog rastućeg prihvaćanja. U svojoj analizi Twenge upozorava na pojednostavljene narative i inzistira na nijansiranijem tumačenju trendova.
U manje od desetljeća, broj pojedinaca u Sjedinjenim Državama koji se identificiraju kao transrodni porastao je za 68 %, prema studiji objavljenoj u časopisu „Sexuality Research and Social Policy“. No, iza ove upečatljive statistike krije se složenija i kontroverznija priča – ona koju oblikuju generacijske podjele, kulturna dinamika i utjecaj digitalnog doba na formiranje identiteta. Povećanje je također značajno među onima u dobi od 25 do 34 godine. Nasuprot tome, stope među osobama starijim od 35 godina ostale su uglavnom nepromijenjene.
Twenge osporava često citirano objašnjenje ljevice da veće društveno prihvaćanje potiče porast transrodne identifikacije. Da je to slučaj, tvrdi ona, očekivali bismo porast u svim dobnim skupinama. Ali stagnacija među starijim odraslim osobama sugerira da je nešto drugo u igri – nešto što izravnije i intenzivnije utječe na mlađe kohorte. S druge strane spektra, politička desnica zagovarala je teoriju „društvene zaraze“, tvrdeći da se transrodni identitet širi utjecajem vršnjaka i online zajednicama, posebno među adolescenticama. Twenge se distancira od te etikete, ali na kraju dolazi do sličnog teritorija. Ističe širenje digitalnog sadržaja – YouTube videa, svjedočanstava na TikToku i online foruma – kao ključni vektor u oblikovanju percepcije spola kod mladih.
Ova perspektiva odražava nalaze ranijih kontroverznih studija, poput istraživanja Lise Littman iz 2018. o rodnoj disforiji s brzim početkom (ROGD), koje je sugeriralo da neki mladi ljudi mogu usvojiti transrodni identitet kao odgovor na utjecaj vršnjaka ili online sadržaj, a ne kroz dugotrajno unutarnje iskustvo disforije. Iako je Littmanova studija izazvala žestoke kritike LGBTQ+ zagovaračkih skupina, od tada je izdržala recenziju i postala jedan od najčitanijih članaka na tu temu, a čak je informirala preglede politika u Francuskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. U biti, Twengeovo uokviravanje podudara se s onim što mnogi kliničari i analitičari – poput jungovske terapeutkinje Lise Marchiano – godinama promatraju: da je formiranje identiteta među mladima u digitalnom dobu sve više posredovano online validacijom i grupnom dinamikom. Marchiano je opisala kako adolescenti mogu otkriti i potvrditi transrodni identitet putem platformi koje nude uvjerljive narative o transformaciji, često potkrijepljene vršnjačkim skupinama koje se zajedno otuđuju.
Iako Twenge ne podržava bilo kakvo političko tumačenje, njezin rad učvršćuje rastući konsenzus da se eksponencijalni porast transrodne identifikacije mladih ne može objasniti samo biologijom ili prihvaćanjem. Umjesto toga, vjerojatno se radi o složenoj interakciji kulturnih, psiholoških i tehnoloških sila – sila kojima se mlađe generacije snalaze s tečnošću i ranjivošću jedinstvenom za svoje vrijeme. Izazov je sada kako će institucije – obrazovne, medicinske i vladine – reagirati. S obzirom na bjesne rasprave o skrbi koja afirmira rod, socijalnoj tranziciji u školama i roditeljskim pravima, potreba za istraživanjem temeljenim na podatcima i oslobođenim ideologije nikada nije bila hitnija. Nalazi ove studije sugeriraju da ne svjedočimo samo porastu vidljivosti, već seizmičkom pomaku u načinu na koji se rod shvaća, živi i prenosi – posebno među digitalnim domorocima za koje internet nije samo alat, već produžetak samog sebe.
Izvor: zenit.org
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
