Stanislav Mijoković rođen je 1966. u Tovarniku. Oženjen je i otac četvero djece. Široj javnosti poznatiji je po braku sa svojom suprugom Simonom. U razgovoru za naš portal otkrio nam je vlastiti put, posvjedočio vjeru življenu u svakodnevici i potaknuo nas na autentičnije življenje radosne vijesti.
U vremenu nesigurnosti i brzih promjena, što je za Vas danas temelj na kojem gradite vjeru i obiteljski život?
Rekao bih da živimo u vrlo dobrom vremenu. Ne bih se složio da je trenutna situacija u svijetu gora nego u prijašnjim razdobljima. Sjetimo se samo Rimskog Carstva, zatim Turskog Carstva, srednjega vijeka, Prvog i Drugog svjetskog rata. Čovječanstvo otprilike svakih sto godina prolazi kroz ratove, nestašice raznih vrsta, loše ekonomske situacije i nedostatak radnih mjesta. Da i ne govorimo o bolestima koje manje ili više pogađaju svakoga od nas te, naposljetku, o smrti – smrti bližnjih i dragih ljudi ili nasilnim smrtima kroz prometne i radne nesreće.
Sve navedeno možemo ublažiti sakramentalnim životom (sveta misa, sveta pričest, sveta ispovijed), što češćim sudjelovanjem na svetoj misi, osobnom molitvom te čitanjem Božje riječi – Svetoga pisma. To su čvrsti temelji na stijeni Isusa Krista, koji, kada naiđu bujice i nedaće života, ostaju nepotopivi i neporušivi te im nitko i ništa ne može nauditi. Čovjek može trpjeti, ali u vjeri i nadi, koje proizlaze iz Božje milosti, pronalazi utjehu i oslonac. Ta pisano je: „Bit ćete kušani kao zlato u vatri.“
Možete li podijeliti konkretan trenutak kušnje u kojem je vjera imala presudnu ulogu za Vas ili Vašu obitelj?
Kušnje su u našim životima gotovo svakodnevica. Svaki čovjek, pa tako i ja, bit će kušan od Boga – prvenstveno da Bog vidi ljubimo li Ga uistinu. Bog dopušta i Sotoni da nas napastuje i mami u grijeh, ali samo onoliko koliko mu sam Bog dopusti.
Bilo je bezbroj situacija u kojima smo tražili Božju pomoć i utjehu, ali smo se uvijek propitivali i govorili: „Bože, neka bude volja Tvoja, a ne naša“, jer, u konačnici, samo Bog zna što je za nas doista dobro, a kušnje i trpljenja uvijek su nam na izgradnju. One jačaju duh u čovjeku i čine ga otpornim na zlo.
Gotovo svaka trudnoća moje supruge bila je na granicama izdržljivosti. Sve je ona detaljno opisala u svojoj knjizi Kako sam tražila Ljubav. Simona je izuzetno hrabra žena koja je shvatila i prihvatila Boga kao svoga Spasitelja koji joj je oprostio sve grijehe i obukao je u bijelu haljinu opranu u Krvi Jaganjčevoj. Nikada nije pristala na sterilizaciju niti će ikad pristati. Htjeli su joj izvaditi i maternicu, što je ona kategorički odbila. Unatoč teškim trudnoćama, i dalje je otvorena životu.
Kako živjeti vjeru autentično u svakodnevici, a da ona ne ostane samo privatna stvar iza zatvorenih vrata?
Prvenstveno moramo biti živi svjedoci vjere svojim životom u vlastitoj obitelji – djeci, supruzi ili suprugu – zatim u široj obitelji, među prijateljima i poznanicima. Vjeru treba svjedočiti na svakom mjestu gdje se za to ukaže prilika.
Na radnom mjestu često sam svjedočio vjeru i govorio kolegama o Bogu i smislu našega postojanja. Znali su mi reći da, kad čovjek umre, sve je crno. Ja bih im odgovorio: „A što ako je bijelo? Što onda?“ Govorio sam im da i ja volim život kao i oni – jedem isti kruh, volim putovati, uživati u hrani i piću. Razlika je u tome što su oni Boga odbacili, a ja živim u nadi da će mi Bog, po svome neizmjernom milosrđu, udijeliti sudioništvo u Kraljevstvu nebeskom.
Čovjek koji živi u Bogu i s Bogom, koji drži Njegove zapovijedi, koristan je društvu, gradu i državi. Ne krade, ne želi tuđega ženidbenog druga, mrzi zlo i prianja uz dobro. Takav kršćanin zrači dobrotom i uvijek je spreman pomoći bližnjemu, čineći dobra djela na svakom koraku svoga ionako prolaznog života. Jer sve će proći – u nebo nam je doći.
Obitelj je često pod pritiskom suvremenih društvenih trendova – gdje pronalazite snagu da ostanete vjerni svojim vrijednostima?
Istina je da je život danas brži i dinamičniji. Čovjek stalno negdje žuri i trči. Postoji poslovica koja kaže: „Cijeli život trčim i žurim – i vidi dokle sam stigao.“ Današnji čovjek uporno traži mir, ali često na pogrešnim mjestima.
Mladi ljudi najprije završavaju školu i fakultet, zatim traže dobar posao i veću plaću, što samo po sebi nije loše. No u toj trci često zanemare svetu misu i ispovijed, pa s vremenom postanu „tradicionalni“ kršćani koji u crkvu dolaze samo za Božić i Uskrs. Sve zemaljsko stave na prvo mjesto, a Boga polako guraju u stranu.
Kada ostvare karijeru i ciljeve, često shvate da su već u zrelim godinama. Brak sklapaju bez čvrstih temelja, bez Boga, i takvi brakovi često ne opstaju. To je kuća sagrađena na pijesku – kad dođu životne oluje, uruši se. Jedini ispravan put jest put s Isusom Kristom. Samo slijedeći Njega, čuvajući i živeći Božje zapovijedi, možemo pronaći mir i smisao ovoga prolaznog života. Sve ostalo je iluzija.
Što biste poručili roditeljima koji se boje da će njihova djeca odrasti bez jasnog duhovnog i moralnog usmjerenja?
Život je težak za svakoga. Kažu ljudi: „Svako vrijeme nosi svoje breme.“ Materijalno danas živimo bolje nego prije, ali djeca imaju više nego što im treba. Što je uistinu bolje – svatko mora procijeniti sam.
Najvažnije je djecu od malena voditi na svetu misu i njegovati obiteljsku, zajedničku molitvu. Presudno je da roditelji budu vjerodostojan primjer vjere i kreposti. Djeca upijaju sve. Djela su važnija od riječi. Ako roditelji žive vjeru, velika je vjerojatnost da će je i djeca prihvatiti.
Molitva za djecu mora biti ustrajna. Bog će im, ako zalutaju, kroz život poslati znakove da se vrate na pravi put – kao u prispodobi o izgubljenom sinu.
Kako opraštanje, vjernost i žrtva danas izgledaju u stvarnom obiteljskom životu?
Isus kaže: „Ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam.“ Tako bismo trebali živjeti u obitelji i društvu. Svakodnevica nije uvijek laka. Djeca su veliki blagoslov, ali i velika žrtva. Mi imamo četvero djece i obaveza je mnogo.
Vjernost je temelj kršćanskoga braka. Na vjenčanju pred Bogom obećali smo vjernost do smrti. Brak je sakrament. Preljub je težak grijeh i razara obitelj. Kršćanski brak mora biti otvoren životu: ne kontracepciji, ne abortusu, ne predbračnim i izvanbračnim odnosima. Bog je Bog blagoslova, a ne siromaštva.
Žrtva je sastavni dio života. Naše su trudnoće bile ispunjene kušnjama, ali upravo tada Bog daje snagu da izdržimo. I kad se osvrnemo unatrag, shvatimo da su i najteže kušnje ipak prošle.
Je li Vas vjera ikada stajala nerazumijevanja, ismijavanja ili gubitka?
Da, mnogo puta. Kao mladić redovito sam išao na svetu misu, ispovijedao se i čitao Sveto pismo. Doživio sam veliku Božju milost. Ljudi su mi se znali rugati, ali ja sam znao da je vjera za sve životne dobi.
Prošle godine ostao sam bez posla jer sam izabrao duhovni put umjesto kompromisa. Izabrao sam Boga – i ne kajem se. Vjerujem da me Bog čuvao i sačuvao od teških grijeha te me nagradio tjelesnim i duhovnim zdravljem. Njemu pripada sva slava i zahvala.
Ako biste morali sažeti svoje svjedočanstvo u jednu poruku za čitatelje, što bi bilo ključno?
Bog čini velika djela po čistim i poniznim dušama. Zamrzite grijeh, živite po Božjem zakonu i slijedite nauk svete Katoličke Crkve. Idite na svetu misu, hranite se Tijelom Kristovim i živite svetost. Jer: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni.“ Amen.
Razgovor vodio: Matija Đudarić
Foto: privatna arhiva obitelji Mijoković
