Djeca žele poznavati i voljeti svog oca. Te želje za poznavanjem i ljubavlju prema ocu mogu varirati tijekom različitih razdoblja djetetova života, ali osnovna želja za poznavanjem i ljubavlju ostaje. Kao što nas podsjećaju Aristotel i sveti Toma Akvinski, prvo moramo nešto poznavati prije nego što to možemo voljeti.
Očeva ljubav je vrlo važan aspekt poznavanja, voljenja i služenja Bogu. Dakle, da bi naša djeca bolje voljela nas i Boga, prvo moraju znati tko smo mi kao njihovi očevi. Voljeti i biti voljen od oca pomaže djetetu da ostvari svoj puni potencijal.
Što mi kao katolički muškarci činimo kako bismo iskreno darovali sebe drugima pomažući im da ostvare svoj puni potencijal? Božjom voljom očitovanom u Svetom pismu, svi ljudi su rođeni da vode kao sljedbenici Isusa Krista. Adam je prvi arhetip čovjeka rođenog da vodi neuspjeh. Vođa je netko tko može oblikovati i voditi druge pod svojim autoritetom da ostvare svoj puni potencijal. Lako je davati materijalne darove, platiti obrazovanje ili promijeniti ulje u automobilu, ali teže je, katkad posebno muškarcima, dati dar od sebe kako bi nas naša djeca počela upoznavati, a zatim i voljeti.
Kao dječak, imao sam duboku želju ugoditi svom ocu. Kupovao mi je mnogo darova tijekom života, ali to nisu darovi koji su dirnuli moje srce i oblikovali moju muževnost. Moji omiljeni darovi od oca bile su priče o njegovu životu; poslovi koje je imao, kućni ljubimci koje je imao, njegove omiljene TV emisije, njegovi omiljeni sportovi i ponajviše njegova vjerska iskustva.
Koliko očeva razgovara sa svojim sinovima o njihovim vjerskim iskustvima? To je osnovna potreba odnosa oca i djeteta koja, čini se, ozbiljno nedostaje u kulturi naših obitelji. Možda su muškarci jednostavno neartikulirani ili se možda bojimo biti ranjivi pred vlastitom djecom. Ništa od ovoga nije valjan izgovor. Čini mi se da naša nemogućnost da komuniciramo s djecom može postati kamen spoticanja u djetetovu duhovnom i ljudskom razvoju.
Mi kao očevi trebali bismo jednostavno uzeti zdravo za gotovo da naša djeca ne znaju stvari! Nikada prije nisu živjela! Očajnički traže uzor kako biti sretna u ovom životu i okreću se očitom, Bogom danom, vođi svojih obitelji. Ako im ne kažemo što smo naučili o životu i o Bogu, vjerojatno će negdje drugdje tražiti druge uzore koji možda nemaju na umu njihov najbolji interes.
Pored očite činjenice da ljudsko dijete ne može voljeti ono što ne zna, čini mi se jasnim da mi kao muškarci sami sebi pucamo u nogu time što nismo ranjivi pred onima koji su nam najbliži. Ranjivost može biti zastrašujuća, ali kao muškarci pozvani smo voditi druge u prikladnom dijeljenju sebe. I kao što nas podsjeća Gaudium et Spes iz Drugog vatikanskog koncila, „Čovjek ne može u potpunosti pronaći sebe osim kroz iskreno darivanje sebe.“ Dijeljenje naših životnih priča i lekcija s našom djecom ne samo da je korisno za njihovo ljudsko i duhovno sazrijevanje, već i mi počinjemo dublje shvaćati vlastite živote kada razmišljamo o svojim iskustvima s onima koje volimo.
Ako ste tih čovjek koji vrlo malo komunicira sa svojom djecom i obitelji, onda biste mogli preispitati prednosti učenja kako razgovarati o svojim životnim iskustvima i kako je Bog djelovao u vašem životu za dobrobit onih koje volite i za vas same. Možda je vrijeme da počnemo pričati više priča, pričati svoje priče.
Izvor: catholicgentleman.com
Foto: Unsplash
