Odlazi naraštaj od željeza.
Naraštaj ljudi koji nisu imali ništa – a dali su sve.
Koji sami nisu imali priliku studirati, ali su školovali svoju djecu.
Nisu posjedovali luksuz, ali im nikada nije nedostajalo onoga najvažnijeg – ljubavi, poštovanja i snage.
To su ljudi koji nisu poznavali riječ „udobnost“.
Radili su od jutra do mraka, sa žuljevima na rukama i ponosom u srcu.
Nisu govorili o vrijednostima – oni su ih živjeli.
Nisu kupovali sreću – stvarali su je od malih stvari.
To je naraštaj koji je znao popraviti, umjesto baciti.
Voljeti, umjesto proračunavati.
Pomagati, umjesto osuđivati.
Nisu imali sve, ali su imali jedni druge. I to im je bilo dovoljno.
Danas polako odlaze – tiho, bez žaljenja, s dostojanstvom.
S rukama izranjavanim od rada, ali čistima.
Sa srcima punima mira, jer znaju da su učinili sve što su mogli.
Odlaze željezni ljudi da naprave mjesto naraštaju od kristala – nježnijem, krhkijem, osjetljivijem.
Ali neka sjećanje na njih ostane – poput stare fotografije koja nas podsjeća da prava snaga nisu instant rješenja i serviran život.
Prava snaga je u ustrajnosti usprkos preprekama.
(Nepoznat autor)
Foto: Unsplash
