„Što u slučaju silovanja ili incesta?” najčešće je pitanje zagovornika pobačaja na koje mnogi zagovornici prava na život ne znaju pravilan odgovor.
U knjizi Argumentirano za život donosi se tako 40 najčešćih argumenata zagovornika pobačaja i 40 najboljih odgovora na njih, koji zagovornicima prava na život mogu pomoći obraniti ono najsvetije – život. Ovo je izvadak iz knjige u kojem se odgovara na pitanje o silovanju ili incestu.
Kontraargumenti: Biste li označili silovanje ili incest kao zločin i nasilje nad ženom? Ako da, kako biste okarakterizirali ubijanje pobačajem još nerođenu ženu začetu silovanjem ili incestom? Biste li i to okarakterizirali kao zločin i nasilje nad ženom? Biste li onda zabranili pobačaj u svim drugim slučajevima, samo ne kod silovanja ili incesta? Aha, dakle, ovaj je argument za vas samo izlika za ostale pobačaje.
Argument da bi pobačaj svakako trebao biti dozvoljen u slučaju silovanja ili incesta jedan je od najčešćih argumenata zagovornika pobačaja. Smatrajući ga težim argumentom koji zagovornici prava na život ne mogu pobiti, zagovornici pobačaja ga nerijetko ističu
u svojim argumentacijama. Međutim, razlog njegova isticanja nije njegova jačina – on se zapravo vrlo lako može pobiti – nego činjenica da se on promiče kako bi opravdao sve ostale pobačaje. Naime, upitate li svoga sugovornika znači li to onda da su, ako izuzmemo ove teške slučajeve, u svim ostalim slučajevima razlozi za pobačaj ipak loši i da se ne mogu opravdati, on će vam uvijek jasno i nedvosmisleno reći: „Ne!” On ne traži suosjećanje za ženu koja je žrtva silovanja ili incesta. On zapravo traži dozvolu za ubojstvo.
Kako vidimo, argument da bi pobačaj trebao biti dozvoljen u slučaju silovanja ili incesta je trojanski konj koji se često koristi kako bi se opravdali svi ostali slučajevi kod kojih se žene odlučuju za pobačaj i koji zapravo govori da dijete, koje je podjednako nevino kao njegova majka, biva kažnjeno za čin silovatelja. Treba li ikoje dijete ispaštati zbog zločina svoga oca? Ne treba. Tako ne treba ni nerođeno dijete začeto silovanjem ili incestom jer loše
okolnosti ne opravdavaju loš čin.
Kad se govori o potencijalnom pobačaju kao posljedici silovanja ili incesta, potrebno se u raspravi odmah usredotočiti na argument majčine traume i očeva zločina za koje nerođeno dijete ne bi smjelo odgovarati. Međutim, zagovornici prava na život nerijetko se zapliću i započinju raspravu s argumentom kako su trudnoće koje su posljedica silovanja ili incesta iznimno rijetke, zbog čega ih se može smatrati ekstremnim slučajevima, no to je uvelike loš argument jer sugovornici mogu odmah reći da zagovornicima prava na život nedostaje empatije i da umanjuju tuđu traumu.
Majčina trauma
Pobačaj koji je posljedica silovanja ili incesta nikad nije rješenje jer bi on samo značio odgovaranje na postojeću traumu još većom traumom, odgovaranje na nasilje i zločin još većim nasiljem i zločinom – ubojstvom. Stvaranje druge žrtve nikako i nikada ne uklanja štetu nanesenu prvoj. Ono samo stvara još veću žrtvu.
Ono što ženi koja je žrtva silovanja ili incesta treba jest iscjeljenje i potpora, a ne pobačaj. Pobačaj samo postaje drugom traumom u životu žene, a jedna trauma tada povezuje drugu, pri čemu godišnjica silovanja ili incesta obično podsjeti na pobačaj i obratno.
Argument „silovateljeva djeteta”
Kad se raspravlja o silovanju ili incestu, nerijetko se poteže za argumentom da žrtva ima pravo pobaciti dijete kako je ono ne bi podsjećalo na njezina silovatelja i time samo produbljivalo njezinu traumu silovanja ili incesta. Međutim, ključna stvar nije u tome
kako je dijete začeto, već u tome da ono jest začeto. Ono nije tražilo da bude začeto na takav način, ali ipak je začeto i po tome je jednako svakom ljudskom biću, jednako po dostojanstvu, bez obzira na okolnosti. Rađanje nevina djeteta, bilo da ga majka zadrži ili da
na posvajanje, može donijeti mnogo više dobra povrijeđenoj ženi nego spoznaja da je nedužno dijete umrlo u uzaludnom pokušaju da se umanji njezina trauma.
Tu se često javlja sljedeći komentar: „Majku će onda svaki put kad pogleda svoje dijete ono podsjećati na njezina silovatelja.” Na taj se komentar može odgovoriti ovako: „Možda i hoće, no ne mislite li da će joj pružanje ljubavi tome djetetu ipak više pomoći u iscjeljenju njezine traume od ubojstva djeteta.” Međutim, ako ga majka ipak ne želi zadržati, može ga barem roditi i dati na posvojenje. Može mu dati život i pružiti priliku da mu netko drugi da sve ono što ona smatra da nikad ne bi mogla. Ta djeca mogu biti željena, ako ne od bioloških roditelja, onda od roditelja koji bi ih mogli posvojiti i pružiti im sve što im je potrebno i što kao ljudska bića i zaslužuju…
Ovo je izvadak iz knjige Argumentirano za život Naklade Crisinus, čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite”.
Foto: Unsplash
