Sv. Karlo Boromejski rođen je 2. listopada 1538. g. kao sin grofa Boromeja u talijanskom gradu Aroni. Dolazi iz loze Boromeja koji su bili gospodari Laggo Maggiore i svih okolnih posjeda te su rodbinski bili povezani s najznačajnijim talijanskim obiteljima. Ta je činjenica odigrala veliku ulogu u njegovim napredovanjima.

U dobi od samo 12 godina, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, postao je opat jednog obližnjeg samostana, a s 14 godina otišao je na sveučilište. Više je puta morao prekidati svoj studij zbog potpune iscrpljenosti od silnog učenja.

S 24 godine odlučio se za svećeništvo, a zaredio se godinu dana kasnije. Nedugo nakon toga njegov ga je ujak papa imenovao milanskim nadbiskupom i kardinalom. Tu službu vršio je do svoje smrti.

Poznat je po strogom asketskom životu, predanosti poslovima, ali i po velikoj gorljivosti oko religioznosti i puka i klera. Spavao je samo 5 sati dnevno. Među prvim je biskupima koji su osnivali sjemeništa za svećenički podmladak. Nerijetko je u svojim nastojanjima nalazio na mnoge otpore, a na njega je čak izvršen i pokušaj atentata, no to ga nije pokolebalo. U vrijeme epidemije kuge 1576. g. mjesecima se osobno skrbio za bolesne i umiruće. Kad je u gradu zavladala glad, iz svojeg je biskupskog dvora prodao sve ukrase, dragocjenosti i svilu kako bi novac dao potrebitima.

Umro je 3. studenog 1584. iscrpljen i bolestan. Posljednje su mu riječi bile: ‘Evo, Gospodine, ja dolazim.’ Njegovi posmrtni ostatci čuvaju se u kripti milanske katedrale. Svetim je proglašen 1610. godine.

Život sv. Karla primjer je kako se pojedina služba može pošteno i uspješno obavljati, premda ona može biti povjerena na temelju rodbinskih ili bilo kakvih drugih veza.

 

Molitva sv. Karlu Boromejskom

Gospodine, čuvaj u svome narodu onaj duh kojim si ispunio svetog biskupa Karla: da se Tvoja Crkva trajno obnavlja i sve sličnija Kristu svijetu otkriva Njegovo lice. Po Gospodinu našemu, Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Pjesma sv. Karlu Boromejskom

Tog svetog biskupa Crkva se rado sjeća

što poteče iz šesnaestog stoljeća.

Uzor je bio još u vrijeme studentskih dana,

svakodnevna molitva bila mu je hrana

Taj čovjek čestit imao je jaku volju:

što započne to dovrši na bilo kojem polju.

U vrijeme studiranja tek pet sati spava,

a postaje doktor crkvenog i građanskog prava.

I teološko znanje potom steći želi

a u to vrijeme od brata se zauvijek dijeli.

Smrt bratova duboko ga u srce dira

pa put mijenja i svećeničko zvanje bira.

U dvadeset trećoj mu Crkva svećeništvo daje,

a skoro biskup i kardinal postaje.

Stanje u biskupiji nimalo ga ne veseli.

Bolji moralni život i vjersko znanje im želi.

Brine se za Crkvu, za škole, za zvanja,

na konju i pješke poduzima putovanja.

Poziva biskupe da zaključuju skupa,

a ugledan je i zovu ga ‘učiteljem biskupa’.

Brine se da zaključke u život provode,

Da svi skupa u srcu Bogu ugode.

Sirotišta osniva i mnoge domove

i onim slaba morala pruži prilike nove.

A kad zaprijeti kuga i narod bježati poče,

pred Bogom za narod moli: „Oče…“

da odvrati Bog zlo od njegova grada,

da se smiluje na molitve ovoga stada.

Narod poziva i na molitvu izvodi

pokorničku procesiju gradom predvodi.

Al kuga ipak dođe i glad teška s njom

i mnogo ih se razboli pred ovim zlom.

Na ulazu u grad barake gradi,

za tijelo i duše neumorno radi.

Sve svoje imanje i sposobnosti daje,

a tek iscrpljen od napora u radu staje.

U četrdeset šestoj bi mu kraj snage

i vrijeme da pođe među svece drage.

I zaklopi Karlo svoje umorne vijeđe

i s ovog svijeta k Bogu svome prijeđe.