Romantični brakovi, leptirići koji ne prolaze, preplavljenost ugodnim emocijama, lepršavost života. Sve je to lijepo, da se razumijemo. Ali ipak, nerealno u mjeri u kojoj vlada uvjerenje da je to nešto što treba biti konstantno. Zapravo, ponekad zna zvučati toliko iluzorno zbog čega se metafora ne razlikuje od stvarnosti, onomatopeja od zbilje života, a poneko poglavlje evanđelja od priče Hansa Christiana Andersena.
Na samom početku, razložimo bit i smisao riječi koje slijede. One nisu kritika lijepome, već svemu onome što (jedino) nije vlastito ljudskom životu. Ne, neće se veličati patnja i pisati o tome kako ne treba biti radostan ili pun ljubavi prema bližnjemu. Baš suprotno. Nastojat će se prikazati da ljubav i radost ne podliježu (samo) osjećajima i da se tako gledano ljubav ne očituje samo prema bližnjima, već i prema onima koji to nisu, prema neprijateljima, čak i kada je taj neprijatelj – tvoj bližnji. Ili možda – najbliži. Koji paradoks života…
U Evanđelju po Luki, točnije, u devetom poglavlju, čitamo o nagovještaju Isusove muke. Točnije, susrećemo se sa svom dramatičnošću svega onoga što Krista tek sustiže. Pa opet, on, u svojoj mudrosti i ljubavi, odlazi prema muci, prema ispijanju onoga zbog čega je došao. Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu, čitamo… No, ako pogledamo grčki izvornik, naići ćemo na tekst u kojem stoji – Isus krene kamena lica… I – eto ti problema. Pogotovo današnjim generacijama. A zašto?
Ponajprije jer su današnje generacije bez kičme, tj. bez pravog temelja. Čini mi se da nam nedostaje ono nešto zdravo seljačko, onaj zdravi rizik života. Svoje odluke temeljimo na filmovima Hollywooda i na osjećajima koje pretpostavljamo da trebaju biti (a trebaju li zaista?!), a ne na stranicama Sv. pisma i iskustvima onih mudrih ljdui koji su živjeli daleko prije nas.
Čitajući stranice te svete knjige i susrećući se sa likovima na koje nailazimo, lako se dade primjetiti ne samo njihova svetost i besprijekornost, nego i kolebanje, nevjera, patnja, pa i grijeh. Primjerice, kada se Abraham spremao na put, nije bio siguran u svoju odluku. Nije imao jasnu viziju života. Njegovi osjećaji protivili su se odluci koju je donio. Ne čitamo li – U nadi protiv svake nade povjerova Abraham…Ili možda Jona koji svjesno bježi od odgovornosti? Ili možda Zaharija koji se koleba? I ne, nije ovo kritika upućena tim svetim likovima, već poticaj nama svima.
Danas, u bujici svjedočanstava, ideal je zamijenio život. Da se razumijemo, grešni smo i slabi. Padamo, a ne želimo pasti. Poriv te nuka na grijeh, a duh se opire. Pa opet, kada se svjedoči, stječe se dojam da taj koji govori živi savršenim životom. Da zapravo naviješta sebe, a ne Krista Raspetog i Uskrslog.
Naravno, lijepo je čuti primjere onih ljudi koji su prošli holokaust života i unatoč svemu izgradili se u relativno stabilne osobe. No pogrešno je razumijevati da itko za vrijeme ovog života može biti „gotov proizvod“ kojeg treba nasljedovati. Ne zaboravi, i u svjedočanstvima, osobe koje se izriču, kazuju tek djelić, a nikako sebe u cijelosti. Ta tko bi mogao obuhvatiti cijeli život… I to, naravno, savršeno i idilično.
U tome svemu, kao da se primjećuje počesto nepotrebno uspoređivanje sa životom drugih ljudi (i to jednim segmentom života, prilikom čega se uzima kao pars pro toto), pretjerana idealizacija onoga što živi netko drugi, a ne ja, i naravno – važnost osjećaja. Tako gledano, nikada nećemo živjeti, jer će uvijek netko drugi biti bolji, a osjećaji nikada neće odgovarati onome što mislimo da trebaju odgovarati.
Ne. Situacija je posve drugačija. Krist odlazi u Jeruzalem kamena lica, tj. – čvrste odluke. (Unatoč osjećajima.) Krist ljubi one koji ga proganjaju, a ne samo one koji se prema njemu ponašaju s doličnim poštovanjem. Sveci žive u turobnosti svakodnevice nadahnuti Evanđeljem, ne Hollywoodom, unatoč osjećajima, koji čak mogu biti protivni. Muž i žena ostaju u braku unatoč povremenim hirovima i mukama. Svećenici ne napuštaju sv. red unatoč tome što im se ponekad može činiti da je bolje imati obitelj…
Kada bismo život promatrali na temelju toga što mi se sviđa, a što ne, nikada ne bismo rasli. Ne bismo se posvećivali. Ne bismo nalikovali Kristu, već eventualno Al Pacinu, Ronaldu ili nekoj drugoj zvijezdi. O, čovječe, gdje god da si, pozvan si praštati i ljubiti i to u uvjetima u kojima jesi. Ne idealnim, ne onima kakve ti smatraš da trebaju biti, već u onima u kojima se (ako se nisi) trebaš utjeloviti i dati pribiti na križ.
Foto: Unsplash
