Rekao si da samo na neko vrijeme nećeš griješiti. Čim dođe čas, evo mene. To, dakle, ne rješava problem. Kreposti su, nažalost, kod nas u Crkvi postale nešto što bi trebale imati časne sestre i poneki svećenik ili sveci. To je smiješno. Kreposti i vrline nešto su što svaki normalan kršćanin mora imati u sebi. Bez toga je nikakva naša vjera i Crkva. Kažem, pogledajte samo kad u ispovijedi kažemo: „Neću više griješiti”. Zar zaista nećeš, ideš na ispovijed, zašto lažeš? Zato mnoštvo ljudi kaže, odnosno izmoli pokajanje: „Čvrsto odlučujem da ću se pokajati”. A dalje? Neće reći da neće više griješiti jer će opet griješiti. Prema tome, ispovijed ne vrijedi. Ti se nisi odrekao grijeha. Samo si na neko vrijeme malo odgodio. To je jako važno znati.
Dakle, treba u Crkvu unijeti kreposti i vrline. Treba dijete odmalena učiti vrlinama, a to se ne uči tako da se kaže: „Dijete, ne smiješ ovo, ne smiješ ono.” Onda dijete kasnije misli: „Ako su rekli da ne smijem, mora da je to nešto dobro”, nego: „Daj napravi ovo, pa ono, daj ovako”, pa djetetu dati da vježba. Na taj se način pomaže djetetu da na početku bude snažno protiv zla koje će ga čekati u pubertetu, a onda nakon toga u životu. Normalan čovjek jest onaj koji je izgrađen u vrlinama i krepostima. Inače smo izranjeni i stalno bolesni, nasmrt bolesni.
Kreposti su snage protiv đavla, protiv grijeha, protiv zla, protiv bolesti. Kreposti i vrline. Kako vidite, krepost je nešto pozitivno izgrađeno; to je neka čudesna snaga. Vrlina, makar je izgrađujem kao čovjek, mora doći od Boga. Ne može netko biti umjetnik i bez nadahnuća Duha Svetoga napraviti genijalnu sliku. Nikad. On može biti ateist, ali treba nadahnuće, a nadahnuće je uvijek od nekog duha. Neki dah mora doći koji nije iz njega. Tako je sa svakim zvanjem. Ti moraš imati neku vrstu takvog nadahnuća, takve snage.
Evangelizator mora zato svaki mjesec u sebi izgraditi barem jednu krepost ili vrlinu. Tad ćeš vidjeti kako iz tebe izlazi nešto drugo, kako ljudi vide i pitaju odakle ti to. To se primjećuje i to ljude raduje kad te vide. Onda govore: „Gledaj, skroz se promijenio. To nije onaj od prije.” Dakle, ne mijenjaš se time što se odričeš zla, nego time što izgrađuješ suprotnu krepost od onog zla u kojem si bio. Suprotno dobro. To je nešto, kao što vidite iz ovog što sam vam rekao, što ćemo morati više puta ovdje obrađivati i temeljito u to ući. To je ono što nam još manjka jer smo stalno dobri kršćani zato što ne psujemo. No, blagoslivljaš li?
Ona je unutarnja zaštita. To je snaga duha. Kao što kaže Pavao: „Duh Sveti stanuje, prebiva u tebi, čuva te, štiti.” Po tome čovjek postaje intelektualac.
Ono čemu se divimo kod svetaca upravo su kreposti. Ono što mene negdje jako žalosti, to je što smatramo da su sveci neki drugi ljudi, a nisu. Oni su normalni kršćani. Po čemu je to pater Leopold nešto drugačiji od drugih, ima nešto posebno u sebi? Sveci nemaju ništa drugo nego određene kreposti koje su izgradili. Ništa drugo. To su normalni ljudi. Oni ne čine neka čudesa, ne čine ne znam što. Nisu ne znam tko, ali mi od njih napravimo sto stvari. Što je to u Ivanu Pavlu II. nešto što bi vrijedilo, a što ti nemaš? On je zato svetac. Što je to u Ivanu XXIII. da je proglašen svetim, a ti nisi?
Tu je Crkva zapala u nešto drugo: svetac je čovjek koji je krepostan. To nije isto. Biti krepostan, to je normalan kršćanin, a biti svetac, to je onaj koji je pun svetosti Božje. Bog iz njega govori. U Bogu je sav. To je nešto sasvim drugo. Svetost je nešto drugo. Rijetko ćeš naći onog tko je svet u tom smislu. To su apostoli postali poslije Duhova, a ne prije. Svetost je čista Božja stvar.
Zato na vjeronauku učimo što su to kreposti. Nije to svetost. Mogli bismo reći da imamo dva ranga svetaca. Neki su proglašeni, a možda nisu sveci, govoreći u ovom kontekstu djelovanja Duha Svetoga, a drugi jesu sveti, a nisu proglašeni, no Duh Božji iz njih djeluje. Otišli smo u neke pravne sustave, kauze, i bitno je sad proglasiti… To dobro razlikujte. Tad ćete vidjeti gdje smo zapravo i gdje evangelizacija ne uspijeva ili uspijeva. Svetac mora biti pun duha. I tada Bog iz tebe govori.
Kreposti su milosti gdje ste i ti i milosti i Duh Sveti zajedno. Iznutra si toliko spreman da upravo Duh Sveti može na tebe djelovati. Krepost je uvjet da bi Duh Sveti djelovao u tebi. Uvijek je bilo u povijesti Crkve takvih razdoblja kada su pojedini ljudi bili kreposni i zaista obnovili svoje vrijeme: sv. Bernardin, sv. Antun, sv. Dominik itd.
Izvor: hagio.hr
Foto: Unsplash
