Ja sam još uvijek student, nemam nikakva primanja, osim onog što zaradim preko studentskih poslova. Žena je na porodiljnom, ona je magistra farmacije. Živimo od jedne plaće i dobro se snalazimo. Ni u jednom trenutku nam ništa nije nedostajalo. Imamo jako dobru podršku naših obitelji, naših prijatelja.
Vjenčali smo se kada sam ja bio četvrta/peta godina (parcijala) farmacije, a ona je završila fakultet tri mjeseca ranije. Vjenčali smo se u prosincu. Počela je raditi, a ja sam se trudio što prije riješiti ispite. Htjeli smo imati djecu, ali nismo planirali trudnoću tako brzo. Bili smo presretni kada smo saznali, bilo je predivno. Tek smo se nedavno bili vjenčali, ostalo nam je još novca pa smo kupili auto da ona ne mora pješke ići na posao dok je trudna. Vozio sam je svako jutro na posao i s posla kada završi. Okruženi smo ljudima koji su sretni zbog nas, a moji kolege na fakultetu bi nam čestitali kada bi saznali za trudnoću.
Kako su njoj došle mučnine, nije mogla raditi i uzela je bolovanje. Primala je minimalac od 800 kn. Ja sam tada počeo raditi studentski u dućanu koliko god sam mogao. Izgurali smo, koliko god su nam se smanjila primanja, nismo osjetili da nam nešto nedostaje.
Kako je ženi bilo bolje, vratila se na posao. Jednom prilikom kada je susrela svog šefa, a on je već saznao da je trudna, bio je toliko sretan. Većina šefova bi možda, kada sazna da je zaposlenica trudna, kolutala očima, ali on je bio sretan – tako da smo imali podršku i s njenog posla.
Ja sam radio i koncentrirao se na ispite. Nikad nisam dao toliko ispita kao te godine. Tada sam dao devet ili deset ispita, dok bi mi prijašnjih godina prosjek bio oko sedam ispita. Baš te godine kad sam se oženio i kad sam saznao da je žena trudna, u jednom sam roku dao pet ispita (što nikad nisam), i to uz posao. Sve mi je ovo bila dodatna motivacija!
Zadnja dva ispita, koja su bila dosta teška, i diplomski rad uspio sam riješiti do kraja rujna. Na prvim jesenskim rokovima pao sam oba ispita i počeo očajavati jer mi je mentor odlazio u SAD. Žena mi je bila velika podrška, u visokom stupnju trudnoće pomagala mi je s učenjem i sa svime što je mogla. Već je krenula na porodiljni. Išao sam na komisiju i dobio dvije četvorke. Iste godine sam diplomirao.
Da sam prenosio diplomski na iduću godinu, morao bih platiti punu školarinu, ali ipak sam sve uspio u istoj godini.
Počeo sam stažirati (na farmaciji se vodim kao student do kraja stažiranja). Staž se ne plaća, a stažira se šest mjeseci. Uskoro ću polagati stručni ispit i početi primati plaću. Trenutno ni ona ne radi, prihodi su nam njen porodiljni i ono što uspijem zaraditi studentski, sami se financiramo. Dobro stojimo, imamo odličnu podršku prijatelja i obiteljske zajednice u župi koju čini desetak mladih obitelji.
Znam još parova kod kojih je barem jedno od njih student i koji čekaju dijete pa pružamo jedni drugima podršku. Mislim da nije nužno da se formiraju takve obiteljske zajednice, ali puno znači i bilo bi nam teže da smo bili sami, ali sigurno bismo se snašli. Recimo, i dijeljenje odjeće za djecu može pomoći drugom paru koji očekuje dijete pa onda drugom prilikom opet nama.
Nismo očekivali negativne reakcije na trudnoću. Štoviše, roditelji su nas pitali kada će doći dijete. Njima je isto sve to novo i htjeli bi biti što više uključeni, ali imaju razumijevanja kada želimo više prostora.
Žena je doma pa ona čuva dijete. Kad se vratim s posla, ja preuzmem pa ona malo odmori. Njeni roditelji su u Osijeku. Kad nam se sin tek rodio, njena mama je došla kod nas na deset dana i pomogla nam u tim prvim danima kada sin još nije dobro spavao po noći i kad se mi nismo najbolje snalazili. Moji roditelji žive u Zagrebu pa njih češće viđamo, kod njih dođemo na ručak nedjeljom, oni dođu kod nas na kavu. Roditelji su nam pomogli i na način da su kupili kolica i krevetić za dijete. Vjerujem da bismo se snašli, ali, naravno, hvala im na svakoj pomoći.
Kad smo se vjenčali, počeli živjeti zajedno, kada je žena zatrudnjela, a oboje radili, manje smo sudjelovali u društvenim zbivanjima. Krug prijatelja se suzio na one s kojima smo se češće družili pa smo jedni drugima dolazili u goste. Nije nam društveni život patio skoro nimalo, ali morali smo se preseliti iz stana. Stanovi u Zagrebu su bili dosta skupi pa smo našli stan koji je bliži ženinom poslu, veći i bolji od prijašnjeg za isti novac. Malo nam je dalje, ali ljudi nam i dalje dolaze.
Za vrijeme poroda bio sam uz nju i svakom bih ocu preporučio da bude uz svoju ženu.
Ako se dogodi da nemamo više djece, prihvatit ćemo to, ali stvarno bismo željeli više djece i otvoreni smo tome. Ne bih rekao da smo se mi imalo promijenili kao osobe otkako smo dobili dijete. Osjećam kao da je oduvijek s nama, kao da je cijelo vrijeme tu i da se ništa nije mijenjalo. Mi smo njega toliko željeli i pripremali se da je, kad je došao, ta tranzicija bila tako prirodna kao da je sve tako i bilo.
I nama su se pojavljivali strahovi kako ćemo se nositi sa svime, ali uvijek se sve riješi. Imali smo situacije kad smo mislili da ćemo se teško snaći, ali preživjeli smo i ništa nam nije nedostajalo. To su više napasti i strahovi, ali neće te nitko ostaviti. Ako se ljudi boje nečega, preporučio bih im crkvene zajednice (ili druge zajednice) gdje će barem naći duhovnu podršku, ali i materijalnu. Sigurno će naći neki minimum koji će im pomoći da prođu kroz bilo koje krizno razdoblje. Nekad nije bilo takvih stvari i bili bismo prepušteni sami sebi, ali danas se zajednice šire i stalno je netko tu. Okružite se dobrim ljudima, nema potrebe za strahovima!
Svjedočanstvo je preuzeto s FB stranice Studenti za život
Foto: Pixabay
