Foto: Pixabay

Ovo anonimno svjedočanstvo objavljeno je na portalu OnePeterFive, a portal Muževni budite ga uz dopuštenje prenosi u cijelosti.

U ovim zbunjujućim vremenima, kada se mnogi glasovi natječu za našu pažnju tvrdeći kako imaju odgovore na važna pitanja, može biti teško čuti autentičan glas katoličkog učenja o pojedinim moralnim problemima. To je osobito istinito što se tiče homoseksualnosti i istospolne privlačnosti.

Kao katolik koji živi s istospolnom privlačnošću, želio bih podijeliti svoje iskustvo i svoj pogled na ovo problematično pitanje.

Odrastao sam u maloj zajednici u Velikoj Britaniji. Rodio sam se u obitelji imigranata. Oba moja roditelja bili su katolici koji nisu prakticirali svoju vjeru, a ja je nisam počeo prakticirati sve do svoje tinejdžerske dobi.

Moje je djetinjstvo bilo obilježeno brojnim bolnim događajima za koje ozbiljno smatram da su pridonijeli pojavi istospolne privlačnosti. Moj je dom bio ispunjen napetošću. Dolazilo je do čestih razmirica oko novca koje su mnogo puta postale nasilne.

Moj je otac bio radišan čovjek, radeći dva posla dugi niz godina. Nažalost, bio je prezaposlen ili preumoran da provodi vrijeme sa mnom. Ne sjećam se da me je otac kao dijete ikada zagrlio. Bio sam prepušten majci da mi podari nježnost i da me disciplinira. Moj je otac bio jednostavno nedostupan i nikad se s njime nisam povezao.

Usto, odlazak je u školu za mene bio pravo mučenje zbog neumoljivog vršnjačkog nasilja, većinom od strane drugih mladića. Udarali bi me nogom, rukom, podmetali nogu, vrijeđali i pljuvali. Zabadali bi igle u mene i čak su mi razbili nos na umivaoniku dječjeg WC-a. S 12 me godina seksualno napastovao muškarac u svojim ranim dvadesetima. Radio je kao konobar u restoranu koji sam posjećivao sa svojim roditeljima.

Vršnjačko nasilje konačno je prestalo kada sam otišao na fakultet u svojoj 18. godini. Ne treba naglasiti kako sam do tog vremena bio poprilično oštećen mladić. Osjećao sam istospolnu privlačnost od svoje 14. godine, a obolio sam od opsesivno-kompulzivnog poremećaja u svojoj 17. godini. Imao sam i ozbiljan problem s masturbacijom.

U svemu tome je moja vjera bila sigurna luka. Nikad nisam ušao u gay scenu upravo zbog nauka Crkve o homoseksualnosti koji mi je imao smisla, usprkos mojim osobnim borbama. Za vrijeme fakulteta, osjećao sam privlačnost prema mladiću koji je živio u istome studentskom domu. No on je bio heteroseksualac. Upravo sam tada došao do svoje prve spoznaje o istospolnoj privlačnosti: nikad me nisu osobno privlačili homoseksualni muškarci. Moja je privlačnost bila usmjerena prema muškarcima kod kojih sam osjetio snažan muški identitet. To bih uvijek nanovo iskusio s godinama. U nutrini su me uvijek privlačili muškarci jer mi je nedostajalo iskrene povezanosti s njima. Nikad nisam osjećao prijateljstvo prema muškarcima. Nikad nisam osjetio odobravanje s njihove strane i nisam se osjećao kao jedan od njih. Uvijek sam se osjećao kao da izvana gledam u svijet iz kojeg sam izopćen.

Nakon fakulteta odlučio sam otići u sjemenište. Iskreno mogu reći da sam stvarno želio služiti Gospodinu kao svećenik. Znam da to može biti nevjerojatno budući da je Crkva puna ozbiljnih seksualnih skandala od strane homoseksualnih svećenika. Međutim, ja sam uistinu želio biti dobra osoba i služiti Bogu kao Njegov svećenik.

Dok sam bio u sjemeništu, postao sam svjestan da postoje i drugi muškarci koji također osjećaju istospolnu privlačnost. Javio sam se osoblju sjemeništa tražeći ih terapiju za svoju homoseksualnost, no rekli su mi kako to nije dobra ideja i da mi to ne bi značajno pomoglo.

Napustio sam sjemenište. Nikad nisam postao svećenik i sada mogu iskreno Bogu zahvaliti na tome. Po mome mišljenju, muškarci s već ukorijenjenom istospolnom privlačnošću nemaju što raditi u sjemeništu ili svećenstvu. Homoseksualnost pravi previše problema koji dodatno kompliciraju život svećenika.

Nakon sjemeništa Bog me odveo do inspirativnog muškarca po imenu James Parker. On je imao nevjerojatnu priču o tome kako ga je Bog oslobodio homoseksualnog načina života. Postali smo dobri prijatelji, a on mi je pomogao pogledati dublje u glavne uzroke i rane koje su potaknule pojavu istospolne privlačnosti. On mi je bio tolika potpora da je to nemoguće ovdje objasniti. Bilo je to prvi put da mi je neki muškarac pokazao iskrenu bratsku ljubav, brigu i odobravanje. James je pomogao i mnogim drugim ljudima te on još uvijek dopire do ljudi koje muči homoseksualnost i zbunjenost oko njihova spola.

Godine 2015. krenuo sam na misu i ispovijed kod Bratstva sv. Pija X. Ne mogu riječima izraziti transformaciju koju je to Bratstvo unijelo u moj život. Sve do tog trenutka imao sam ozbiljan problem s internetskom pornografijom i masturbacijom. Probao sam sve (ili sam barem tako mislio) kako bih se svega toga riješio i često bih padao u očaj zbog tih problema. Uz odlaske u kapelicu Bratstva, također sam krenuo moliti cijeli ružarij (15 desetica) svaki dan. Od tog su trenutka pornografija i masturbacija prestali. Osjetio sam kako se moj život usidrio poput broda u viziji don Ivana Bosca. Usidren sam uz stup svete misne žrtve i uz stup Bezgrešne (po njenoj krunici).

Svećenici Bratstva bili su za mene svećenici koji su mi iskazali najveću potporu. Kao skupina svećenika koja trpi velika napadanja, mogu samo reći, s rukom na srcu, kako su mi pokazali samo suosjećanje i brigu. Podupirali su me u mojoj potrazi za slobodom i čistoćom, a u isto me vrijeme nikada nisu osuđivali ili odbijali zbog privlačnosti koju sam osjećao. Podučavaju doktrinu Crkve s dubokom jasnoćom i ja sam duboko zahvalan što me je naš Gospodin doveo do njih.

Četiri godine milosti dovele su me do ovog trenutka. Vidim toliku konfuziju u Crkvi i svijetu. Vidim biskupe i svećenike zaređene kako bi podučavali doktrinu Crkve i da budu pastiri ljudima poput mene, a koji ljude vode u zablude.

Gradnja mostova koja ne vodi ljude iz njihova ropstva grijehu nije suosjećanje. To je najokrutnija stvar koju jedan pastir može učiniti. Mi trebamo pastire koji će govoriti istinu – da, u ljubavi i samilosti, ali i s potpunom jasnoćom. Ohrabrivanje ljudi unutar takozvane „LGBT zajednice‟ da se pokaju je uistinu čin kršćanske jasnoće. On im nudi način kako da izađu iz patnje koju im često stvara homoseksualni i rodno zbunjujući životni stil.

Ljudi s istospolnom privlačnoću nose težak križ. Želio bih potaknuti sve biskupe i svećenike da dopru do njih u istini i ljubavi. Molim njih, kao i laike, da ohrabe nas s istospolnom privlačnošću da postanemo sveci. Pružite nam milosrdnu ruku podižući nas iz samoće i grijeha. Budite pravi pastiri i zaštitite svoje ovce od svih oblika zablude. Hranite i krijepiti nas naukom Crkve. Znam iz vlastita iskustva, kao i iskustva prijatelja, da su tradicionalna učenja Katoličke Crkve o seksu i spolnosti spasila mnoge ljude od patnje i čak smrti. Naš je Gospodin bio u pravu kada je rekao: „Istina će vas osloboditi‟ (Iv 8, 32).

Apeliram i na druge muškarce. Molim vas ne bojte se pristupiti nam u prijateljstvu i u bratstvu. Mnogi su od nas puno propatili od ruke drugih muškaraca. Vaše iskreno prijateljstvo može donijeti uvelike potrebno iscjeljenje u našim životima.

Tražim od svih katolika da progovore o okrutnim zabranama terapije za one s neželjenom istospolnom privlačnošću. Mnogi od nas, uključujući mene, prošli su kroz ozbiljno i užasno zlostavljanje. Zašto bi itko htio nekome zabraniti pristup iscjeljenju? Vjerujem da mnogi koji prigrle LGBTQ ideologiju osjećaju prijetnju od pojma terapije. No to nije poziv na obaveznu terapiju za svakoga koji osjeća privlačnost prema istome spolu. To je molba za slobodom. Neka oni koji osobno žele tu terapiju imaju taj izbor. Takav će stav milosrđa dopustiti tim ljudima da riješe velik broj bolnih problema. Sigurno je da je društvo u kojem ljudi mogu slobodno zatražiti iscjeljenje bolje za sve.

Neki se ljudi s istospolnom privlačnošću uspijevaju smiriti u sakramentu braka i zasnovati obitelj, no drugi će taj križ nositi do smrti. Susreo sam velik broj nadahnjujućih katoličkih svjedoka Božje milosti i milosrđa u braku, no mnogi ostanu samci do kraja života. Mnogi se osjećaju nesposobnima ući u brak. Vjerujem da ih Bog poziva (a i mene) da Mu u potpunosti pripadamo, dok smo istovremeno u svijetu. Mislim da bi bilo korisno za Crkvu kada bi se taj put više istražio. Život u samoći, čistoći, molitvi i služenju usred svijeta odličan je izvor milosti za čitavu Crkvu.

Celibat nije, po mome mišljenju, na cijeni u Crkvi danas kao što je bio u prošlosti. Gleda ga se kao na nešto hladno, teško, bezosjećajno, distancirano – čak i kao uzrok zlostavljanja. Moje mi iskustvo pokazuje potpuno drukčiju priču. Za mene je celibat poput kamina tijekom hladnih zimskih noći. On daje svjetlo, toplinu, utjehu i zaštitu. Nesumnjivo, to je blago koje nam je potrebno u tmini našeg vremena, a mi ne bismo trebali biti toliko nagli da ga odbacimo. Dobro je služio Crkvi tijekom povijesti i bio je putem svetosti za mnoge svece. Osobe s istospolnom privlačnošću pozvane su na tu istu svetost.

Konačno, usred duhovnog rata koji bijesni oko nas, Isus nas poziva k svome Presvetome Srcu. Most koji mnogi traže već je plaćen Njegovom Predragocjenom Krvlju. Taj je most napravljen od sakramenata, a on vodi duše od grijeha do milosti, od boli do radosti, od ropstva do slobode, i iz smrti u život. Taj most, koji nam je Krist dao prije 2000 godina, mi moramo prijeći. Nijedan nam drugi most neće pomoći.

 

Preveo: K.P.