„Vjerovanje” je za djecu, kaže moderni čovjek. „Vjerovati” je slatko, kao „pretvarati se da vjerujemo”, ali zrela osoba nema mjesta za „vjerovanje” u strogom smislu. Jer strogi smisao podrazumijeva da netko zapravo nije vidio ono u što vjeruje. „Vjera je… uvjerenje o stvarima koje se ne vide” (Hebr 11, 1). U stvarnosti, vjerujemo u mnoge neviđene stvari. Vjerujemo da je Tokio na našem istoku i zapadu, da je mjesec prašnjav, a da je u Afganistanu vruće. Te su stvari razumno uvjerljive jer vjerujemo autoritetu koji ih iznosi.
Nema vjerovanja bez autoriteta, bez pouzdanog svjedoka. Naša vjerovanja, dakle, ne odnose se na našu provjeru činjenica, već na našu provjeru autoriteta. Živjeli bismo usamljeno kad ne bismo vjerovali nijednom autoritetu, budući da bi nam netko tko ne vjeruje nikome djelovao prilično nerazumno i teško se slagati s njim – „Ne vjerujem ti“, bila bi mantra razgovora. I stoga možemo vidjeti da je protiv razuma biti protiv vjerovanja.
Riječ „vjerovanje“ nije potpuno pristajanje. Možemo odabrati vjerovati, čak i s malo suzdržanosti, a to se temelji na pouzdanosti onoga koji nam priča priču. Mladi dječak koji priča priču o ribi nije isto što i astronaut koji opisuje Zemlju iz svemira, ali možemo „vjerovati” u oboje. Nitko namjerno ne vjeruje u ono što u sebi misli da je lažno. (Ovo je zapravo velika lažna tvrdnja modernog ateista; da vjernici vjeruju u ono što stvarno smatraju nevjerojatnim.) Vjerujemo u nevidljivo jer je razumno to činiti. Ali „vjerovanja“ nisu isto što i „vjera“. Vjera je puno više. „Vjerovanja“ su svojevrsni skup stvari, vjera je cjelina. Ako mladić kaže da je ulovio najveću ribu tijekom kampiranja, možemo odabrati vjerovati u tu predloženu činjenicu, ali kada recitiramo vjerovanje, kažemo da vjerujemo „u” Boga. Nijansa ovdje je izvanredno važna kad se raspravlja o riječi „vjerovanje” i njezinom odnosu prema vjerovanju.
Jedini način na koji možemo vjerovati „u” nekoga – potpuno pristati na sve što od njih dolazi, jer su oni krajnji autoritet, od kojeg nitko nije viši – jest ako ta Osoba, taj Netko, „stoji neusporedivo više iznad zrelog čovjeka… i da je taj Netko govorio na način koji je čuje zreo čovjek”, kako ističe Josef Pieper. Drugim riječima, samo ako Stvoritelj govori o Stvaranju na način koji možemo razumjeti, imali bismo neku vrstu „potpunog vjerovanja”. Vjera nije nužno pristajanje na ono što je rečeno, već na to Tko je to rekao. To potpuno vjerovanje je vjera.
Vjera nije jedna činjenica pohranjena u našim umovima, već „ako se ispravno shvati, obuhvaća dubinu nečijeg bića“, rekao je Henri de Lubac, „Ona daje određenu orijentaciju cijelom nečijem biću.“ Ona je tako cjelovita jer dolazi od Onoga koji je potpuno Drugi. On otkriva Sebe, a mi na tu objavu (ako je istinita!) moramo odgovoriti vjerom ili odbacivanjem. Ovdje možemo vidjeti još jednu razliku između vjere i vjerovanja – đavli vjeruju u Boga, ali nemaju vjere.
Pouzdanje kršćanske vjere
I ovdje se moramo vratiti na temu svjedočanstva – autoriteta prenositelja poruke ili informacije koju trebamo vjerovati ili odbaciti. Većina religija temelji se na nekoj vrsti otkrivanja Boga. Naprimjer, Buda je doživio posebno probuđenje i prenio tu tradiciju. Također imamo zanimljivo paralelno otkrivanje nebeske istine u religijama muslimanstva (islama) i mormonizma – ili bolje rečeno, kod „proroka” Muhameda i Josepha Smitha – obje su osnovali ljudi koji su primili posebnu poruku od anđela; obje su osnovane usred tradicionalnog monoteizma (kršćanskog i židovskog); oba su bila nepismena, ali su nekako prenijeli poruku na ploče; i obje religije više nemaju te posebne ploče.
Kršćanstvo, s druge strane, ne tvrdi da je određenom čovjeku dana božanska poruka, već da je Božja poruka postala čovjekom – Božja Riječ koja je postala tijelom, a ne Božja Riječ zapisana. Katolicizam stoga nije religija knjige (poput islama), već religija Božje Riječi koja je postala tijelom. U potpunosti se temelji na utjelovljenju Boga, na Božjoj samoobjavi – Bogu koji otkriva sebe. Isusove tvrdnje su svojevrsni „adut” za sve ostale vjere – „Ja sam put…“ Nakon Božjeg utjelovljenja, sve Božje tvrdnje moraju se mjeriti na temelju ovog Autoriteta, jer je to sam Bog. Dakle, ako Josepha Smitha i Muhameda posjete anđeli koji nude odstupanja od Božjih riječi i djela u Isusu Kristu, mora se odgovoriti da „čak i ako… anđeo s neba propovijeda… evanđelje suprotno onome što ste primili, neka bude proklet“ (Gal 1, 8-9).
Pouzdanost svjedoka
Ali kako se Isus može smatrati drukčijim od bilo koje druge religijske figure? Je li on doista tvrdio da je Bog? Druge religije tvrdile su da su božanstva postala čovjekom. Herkul je čak bio i neka vrsta čovjekoboga kao što kršćani tvrde, zar ne? Višnu, hinduistički bog, više je puta postao čovjekom. Budući da je to slučaj, odakle dolazi povjerenje kršćanske vjere, jedinstveno od svih ostalih tvrdnji? „Povjerenje kršćana je uskrsnuće…“, rekao je Tertulijan, „vjerujući u to živimo.“ Autoritet kojem vjerujemo je svjedočanstvo, autoritet i pouzdanost samog Boga objavljenog u Isusu Kristu, ali samo ako je uskrsnuo od mrtvih. Samo ako je uskrsnuće stvaran, povijesni događaj, kršćanska je vjera vrijedna vjerovanja. „Kao uskrsli“, rekao je papa Franjo u Lumen Fidei, „Krist je pouzdani svjedok.“
Vjera u Boga zaista „uključuje dubinu nečijeg bića“, a njezin je temelj uskrsnuće Isusa Krista. „[Ako] Krist nije uskrsnuo, onda… uzaludna je vaša vjera“ (1 Kor 15, 14).
Vjera je, dakle, odgovor na Božju inicijativu, s pravom se naziva „teološkom vrlinom“. To znači da se, za razliku od drugih ljudskih vrlina, ne postiže ljudskim naporom. Bog nas priprema za vjeru dokazujući svoju pouzdanu moć u uskrsnuću, i čim naša volja krene vjerovati u Njega kao odgovor na Njegovu milost, On „ulijeva“ tu vrlinu izravno u našu dušu (KKC 159). Koliko nas, čini se, Bog želi privući k sebi! „Sve ću ljude privući k sebi…“, rekao je Isus (Iv 12, 32).
Izvor: catholicgentleman.com
Preveo: M. Đ.
Foto: Unsplash
