Odmalena se uči psovati.
Djeca čuju psovke od roditelja, stariji, čuju na igralištu, u kući, na ulici itd. „Ne spominji ime Božje uzalud“… Boga, svece i svete stvari ljudi sve više psuju.
To je postalo dio rječnika. Moja teorija je da ljudi koji nemaju veliki vokabular psuju jer nemaju, tj. ne znaju, ništa pametno reći. Prazninu u rečenici popuni psovka… To je jedan veliki problem, a problemi su tu da se rješavaju. Djecu treba opominjati, učiti ih dobrome, ne psovati pred njima… a starije treba isto opominjati, ali svi se bojimo. Svatko tu zaniječe, svakog je stid reći nekome: “Ne psuj!“ Svi mi budemo barem jednom poput Petra koji je zanijekao Isusa.
Znam jednog čovjeka koji je psovao sve i svašta i žena je za njega puno molila i nagovorila ga da prestane. On je popustio i počeo je „liječenje“. Nalijevao bi vode u usta tako da nije mogao pričati i tako malo pomalo kroz mjesec dana prestao je psovati. Psovka boli! Sigurno svi znate onu priču kada je svećenik jednom čovjeku koji je puno psovao rekao: „Svaki put kad opsuješ, iščupaj jednu dlaku s glave.“ Čovjek je to poštivao, ali kad je uvidio kako je to bolno, prestao je shvaćajući kako on vrijeđa Boga svojim psovkama.
Izvor: medjugorje-info.com
Foto: Unsplash
