Vjerujem u nebinarnog Boga čije su zamjenice u množini. Vjerujem u Isusa Krista, njihovo dijete, koje je nosilo fantastičnu tuniku, imalo dva oca i svaku osobu doživljavao kao braću i sestre. Vjerujem u Duha duge, koji razbija našu sliku jedne bijele svjetlosti i prelama je u dugu raskošne raznolikosti.
Vjerujem u crkvu svakodnevnih svetaca kao brojne kreativne i otporne poput zakrpa na poplunu od AIDS-a, čija su stopala u blatu i čije oči u čudu gledaju u zvijezde. Vjerujem u poziv svakome od nas da je ljubav ljubav je ljubav, tako voljena, daj da volimo, slavni Bože, mojoj nevjeri.
Da, upravo ovako izgleda i zvuči tzv. Sparkle Creed, nastao 2021. godine. I dok izraz u ovom kontekstu „creed“ aludira na „credo“, odnosno na vjerovanje, zamjetno je tek ismijavanje i nerazumijevanje evanđeoske poruke – vjere u Boga, vjere Bogu i ljubavi prema bližnjemu. No krenimo redom. Ovaj je pokušaj formiranja vjerovanja nastao 2021. godine od strane Rachel Small Stokes. Ukratko, ta se gospođa opisala kao odgojeni metodist, koji je ipak u jednom trenu prešao u Ujedinjenu Kristovu Crkvu, koja je, spomenimo i to, započela s ređenjem gay svećenika 1972. godine. Stokes je zaređena službenica te Crkve i u tzv. braku sa svojom partnericom od 2012. godine. Ipak, ovdje tema nije ona i njezin način života, već brzošireća i mnogima nejasna gay propaganda pod krinkom ni manje ni više nego evanđeoskog nauka.
Nagrdan pokušaj vjerovanja
I tako, dok se proklamira vjera u Boga čije su zamjenice u množini, istina je tek da su zamjenice promjenjiva vrsta riječi. Istina je i da se njima zamjenjuju druge riječi, poput imenica, pridjeva, priloga ili možda brojeva. Ali – ne i da je Bog nebinaran te da su njegove zamjenice u množini.
Istina je i da U početku bijaše Riječ, ali ne i da je bila te onda i ostala promjenjivom zamjenicom. Štoviše, radi se o toliko konkretnoj stvarnosti da je ta Riječ postala tijelom. Toliko konkretna da se nastanila među nama i vidjesmo slavu njegovu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (Iv 1, 14).
Nadalje, dok se pompozno i spektakularno vjeruje kako je Gospodin naš nosio fantastičnu tuniku, haljinu ili što već, potrebno je podsjetiti i na sve one njegove jednako fantastične govore.
Fantastičan je bio onaj govor kada je spominjao da će biti plač i škrgut zubi. Ili možda kada je govorio o tome da neke neće poznavati te će reći da se nose od njega. Ili možda objašnjavanje o sablažnjavanju samo jednog od njegove najmanje braće. Nije bio protiv osobe, bio je protiv grijeha, a nekima je jasno govorio da će umrijeti u vlastitim grijesima. Da, svakoga je doživljavao kao „braću i sestre“, a opet, nekima je jasno govorio – niste od mojih ovaca, budući da ovce njegove slušaju glas njegov i idu za njim.
Raskošna raznolikost. Binarna zamjenica, Isus kao Sin i konačno Duh – ali, nigdje Trojstva. Vjerojatno se radi samo o nekoj zabuni. Vjerujem da se ovim pokušajem članka pokušava reći štogod o pripisivanju ili možda vlastitostima. Naravno, ako znaju što to znači. Pripisivanje je, nadodat ću samo, tek uvjetan govor, budući da njime pokušavamo shvatiti djelovanje Presvetog Trojstva. Kako bi se istaknula specifičnost djelovanja pojedine osobe, govorimo da Sin djelovanje ima od Oca, Duh Sveti od Oca i Sina, a Otac djeluje kao počelo bez počela.
Ocu nadalje pripisujemo stvoriteljsku moć, uskrsnuće Isusa, ili možda providnost. Sinu s druge strane otkupljenje, mudrost, upravljanje Crkvom. Duhu Svetom pripisujemo primjerice ljubav, ili karizme u Crkvi. Da, želim vjerovati da se time ovo sve htjelo reći i objasniti.
Dok se u ovom nagrdnom pokušaju vjerovanja grijeh veliča, pitam se u kojem čudu autentični sveci gledaju zvijezde koje se spominju u tom vjerovanju, budući da je i sam Pavao zapisao: Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja (Rim 1, 26-27).
Što je vjera?
„Prošlost vjere, onaj čin Isusove ljubavi koji je svijetu dao novi život, dopire do nas u sjećanjima drugih ljudi, svjedoka, i živi spomen na nju čuva se u jedinstvenom spomen subjektu – Crkvi. Crkva je Majka koja nas uči govoriti jezik vjere“, stoji u enciklici Lumen fidei, inače, enciklici koju je započeo, ali ne i dovršio papa Benedikt XVI. Doista, Crkva je na poseban način povezana sa životom Presvetog Trojstva. U dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog koncila stoji: „Tako se sveopća Crkva pokazuje kao „puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Shvaćajući vjeru i njezine temelje proizvoljno, mnogi se s ovom konstatacijom ne bi složili i to ne jer nije istinita, već jer im ta istinitost ne odgovara.
Inače, sama riječ „credo“ potječe od lat. cor, što znači srce i od riječi edere, što znači davati. Stoga, najdoslovnije značenje bilo bi – davati srce. Pišući o tome što je vjerovanje, ranije spomenuti papa Benedikt XVI. zapisao je: Čin kršćanskog vjerovanja bitno uključuje smisleni temelj, tj. logos. Smisao koji ne bi bio istina bio bi besmisao.
Besmisao podrazumijeva odsustvo smisla, strah odsustvo ljubavi, nevjera gubitak povjerenja, a proizvoljnost vjerovanja ni manje ni više nego kaos. Kaos u kojem nema srca i u kojem nema davanja tog istog srca. Na kraju krajeva – kome uopće i dati to srce? Kaos u kojem sam ja taj koji prosuđujem brvno u oku brata svoga, ali ne i u svome. Kaos u kojem samog Boga, u kojeg, kao vjerujem, podlažem svome vlastitom nahođenju i osjećaju. Istina je posve drukčija, budući da vjerovati ne možemo sami. Svoju vjeru izražavamo kao odgovor na poziv, na riječ koju se mora slušati i koja ne dolazi od mene (LF 39).
Ako se smisao bez istine izjednačava s besmislom, ista analogija vrijedi i u razumijevanju vjere i vjerovanja. Vjera bez istine vodi ka fanatizmu, nekom obliku radikalizma, a onda i – ateizmu. Još je Tomislav Ivančić govorio kako ateizam sve više uvjerava vjernike da je moguće sve do kraja izdržati rizik življenja bez Boga. Promišljajući tako, ne mogu se ne zapitati – Koja je razlika između ateizma i ovog perfidnog oblika vjerovanja? Isusova Radosna vijest tako biva razvodnjena i tumačena onako kako kome osobno odgovara u datom trenutku, a jedino pitanje koje ostaje je pitanje trenutka nastajanja nekog novog kvazivjerovanja.
Foto: Unsplash
